Što je više od jednoga stoljeća bio hotel “Evropa” Sarajevu ili hotel “Belvi” Splitu, to je bio hotel “Dinara” Livnu i Livnjacima. Nekad omiljeno sastajalište svih uzrasta i socijalnih slojeva, ovaj hotel nije više u obaveznoj maršruti ni mlađe ni starije populacije naših sugra-đana. Rat i ekonomska kriza, a ponajviše novokomponirane navike i drugačiji zahtjevi mlađe klijentele učinili su da je ovaj desetljećima najprestižniji ugostiteljski objekat u gradu praktično ostao bez gostiju.
Tu se više ne za kazuju sastanci, ni poslovni ni ljubavni, a odavno nema ni glazbe “uživo, tako da se mirne duše može reći kako ovaj hotel gotovo ne postoji u navikama domaćega svijeta. Uz časne izuzetke, dakako, koji samo još više i drastičnije naglašavaju utemeljenost navedene teze. Doduše, i u ova ratna vremena hotel “Dinara” ima neke svoje stalne, ali ne vesele goste. To su izbjeglice i prognanici, koji su, ni krivi ni dužni, u hotel donijeli svoju tugu, očaj i suze za toplinom ognjišta doma kojeg više nema i kojeg su privremeno morali zamijeniti za hladne i sive hotelske sobe.
U gradu, u kojem se po tradiciji i temperamentu njegovih žitelja veći dio slobodnog vremena provodi u ugostiteljskim objektima, ljetnim baštama i za šankom, hotel “Dinara” ostao je u nostalgičnom sjećanju starijih i srednje generacije Livnjaka, jer je na svoj način obilježio gotovo čitavo jedno stoljeće. Stari, potom obnovljeni i dograđeni hotel “Dinara” početkom sedamdesetih godina zablistao je u novom ruhu i postao omiljeno mjesto za opuštanje i zabavu, i kratkotrajni bijeg od sivila provincijske svakodnevice.
Nezaboravnim će ostati desetine raznih “kapela”, dobrih glazbenika i zavodljivih vokalnih solistkinja “domaće” i “uvozne” kavanske i estradne provenijencije. Nezaboravnim će ostati, također, tradicionalne maturantske večeri mnogih generacija livanjskih srednjoškolaca, “plave noći” nogomet-nog kluba” Troglav”, “bijele noći” medicinara, godišnje zabave trgovaca i tekstilaca, Dani vozača i au-to-mehaničara, osmomartovska sijela žena (na kojima je bilo više muškaraca), najduže i “najluđe” novogodišnje noći i njihove “reprize”, čuveni livanjski maskenbali, subotnje i praznične zabavne večeri i brojne druge prigodne manifesetacije “za dušu i tijelo”, koje su se “na nivou” mogle organizirati jedino u hotelu “Dinara”.
Na tome kako su se znali ludo zabavljati i kakvi su majstori “štimu,!ga” bili, Livnjacima su zavidjeli i njihovi uvaženi susjedi Splićani i Sinjani, koji su u hotelu bili redovni gosti na ispraćaju starih i dočeku novih godina. Njihovom mediteranskom temperamentu i senzibilitetu odgovarala je neposrednost, opuštenost i šeretska priroda Livnjaka, koji su ih znali “zapaliti”, pa su takva druženja uvijek trajala do ranih jutarnjih sati, a mnoga tadašnja “vesela” poznanstva kasnije su prerasla u iskrena prijateljstva, koja traju i danas.
Hotel “Dinara” je oduvijek uživao visok ugled kod gostiju, a zasluga za to, svakako, pripada generacijama vrsnih konobara i drugog hotelskog osoblja, koje je stvaran o na svijetlim tradicijama poznate “livanjske škole”, kojoj je desetljećima uzorom bilo ugostiteljstvo susjedne Dalmacije i Zapadne Evrope. Ekspanzija privatnog ugostiteljstva u posljednjem desetljeću najavila je teške dane za hotel “Dinaru”. Brojni kafići, koji niču i u ratnom okruženju, svojim gostima su ponudili atraktivan ambijent, okretne konobarice i glazbu prilagođenu ukusu klijentele na koju se “Cilja”. Hotel “Dinara”, koji je nepovratno izgubio srednju generaciju svojih gostiju,
izgubio je, čini se, i utrku s vremenom. Potvrđuje to i primjer hotela “Park”, koji je mlađoj generaciji ponudio ono što voli i što je privlači u ugodne prostore ovog reprezentativnog ugostiteljskog zdanja u kojem se svakodnevno okupljaju u zavidnom broju.
I dok u stotinjak livanjskih kafića posao naprosto cvjeta, u hotelu “Dinara” ujutro i preko dana sjede grupice izbjeglica, koje slušaju radijske vijesti, poneki lokalni umirovljenik, koji iz navike dođe na svoju kavu ili neki slučajno zalutali gost. U hotelu je na prvi pogled sve na svome mjestu u sali i restoranu sve je uredno i čisto, personal je uslužan i nosi službena odijela, jedino “aroma” nije ona prava, hotelska, kakvu su mnogi od nas davno upoznali i koju nosimo u svojim intimnim sjećanjima pomalo već pokrivenim patinom vremena.
Nedžad VREBAC / Livanjski vidici broj 15 / 25.travnja 1993.