Stari Brinjani znaju da im je livanjska tvornica cementa, koja je još u doba Kraljevine Jugoslavije sagrađena, prašinom i dimom zagorčavala život. Nisu protiv toga dizali glas, jer su mnogi bili uposleni u toj tvornici.
Sagrađena je na lijevoj obali brinjskog potoka, onog potoka što se spušta strmim padinama ispod Kasalovog klanca, potoka što ponekad nabuja pa se šumeći kod Gorice spaja s orlovačkim potokom istog imena.
Radila je Cementara oko pedeset godina, a toliko dugo je i napuštena i tek strši kao spomenik nekadašnje prve livanjske tvornice. S radom je prestala sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća. Još postoje njene hale i upravna zgrada.
U napuštenim halama sad su privatna skladišta i pojate. Tamo gdje su bili veliki mlin i snažni strojevi sad je dijelom spremišta za sijeno, a dijelom prostor u kojem je obor za ovce. U dijeli tvorničkih hala ima mjesta i za nekoliko garaža. U upravnoj zgradi stanuju simašnije obitelji. Velika peć nema kupole, a zidovi su joj obloženi dugovječnim kamenom i tvornica ostavlja dojam kao da je nikla iz brda.
Sve je to na istočnoj strani grada, sve u blizini katedrale u kojoj nema biskupa. Prvu livanjsku tvornicu su sagradili livanjski trgovci ĐOGIĆI i samostanski franjevci. Zemljište je bilo samostansko i pripadalo je Slatkoj gorici.
Đogići su bili bogati, bavili se i trgovinom i stočarstvom. Dušebrižnici franjevci imali svoju banku i zajednički krenuli u proizvodnju, u preradu lapora u čudesni prah zvani cement. Brinjani su tvornicu zvali cimentarom, a njen proizvod cimentom.
Govori se da je dio tvornice pripadao i nekom Raku iz Solina, da je on inicijator gradnje, jer je imao udjela i u toj i u solinskim cementarama i znao sve o proizvodnji tog dragocjenog praha. On je istražio i našao da iznad Ćefina Briga, iznad Perišinih, Popovića i Kneževića kuća, pa sve do Kremenjača i Kasalovog gaja ima obilje tupine, obilje lapora.
Taj lapor je osnovna sirovina od koje se cement stvara. Pored tvornice je odranije postojala cesta, a postojala su i dva omanja izvora iz kojih se napajalo betonsko spremište, omanji vodeni bazen, a iz bazena su dva cjevovoda vodom napajale tvorničke i samostanske česme. Za njihove potrebe vode bilo dosta, pa kod samostanske pojate jednu česmu ostavili da lagano curi i za siromašne Brinjane.
Do majdana s laporom izgrađena bila pruga za male vagone i kopači lapora ih niz blagu nizbrdicu bez vuče spuštali, a nazad u majdan konji ih vukli. Kad bi išli na prvu smjenu gurali ih i kopači i mineri.
Na tornju visoke peći po osmorica radnika radila. Kad bi se peć punila, na prvom ložištu bi složene cjepanice potpalili, potom se ugalj na rešetkasto drugo ložište ubacivao, te vatra slojeve tupine pekla. Ugalj bio domaći. Zvali ga tušničkim. Dovozili ga kamionom iz rudnika planine čiji toponim podsjećao na davnu vladaricu Hlibnjana, na Tugu, pa se i zvao Tušnica (Tugnica).
Vatra je znala ponekad biti silna i ložači bi dugim šipkama sprečavali da se ne stvori opasna toplotna bomba. Dugo vremena garkanjem se otklanjala mogućnost te vatrene bombe i sumnjali radnici da se ona uopće može stvoriti. Povremeno bi neki vatreni balon i pukao i plamen iz peći bi zalizao željezna vrata dimnjaka i tad bi se tvrdilo da je ipak moguća nezgoda.
U proljeće gladne 1953. ratni zarobljenik, Hitlerov vojnik Nalazinek je bio tehnički direktor Rudnika „Tušnica“. Po struci je bio inženjer rudarstva. Stručno je obilježio gdje će se i kako će se obje jama bolje koristiti, kako će se u dublje slojeve Tugine planine ući. Rudnik tada povećao proizvodnju i grijao kancelarije mnogih ustanova, učionice škola i livanjska domaćinstva. Te godine rudari su našli na dubinu od sto pedeset metara posve sjajan kristalizirani sloj rude i odmah se počelo govoriti da to nije mrki, nego kvalitetni kameni ugalj.
Uočili mnogi Livnjani da takvo grumenje visoke temperature proizvodi, da im od visokih temperatura peći stradavaju, da se pokrive gradela i da se pove iskrive. Ploče na pećima i šporetima bi se užarile i pucale. Tog proljeća, a osme godine poslije Drugog svjetskog rata, sjajni ugalj u visoku tvorničku peć bio ubačen.
Vrlo brzo peć se bila posve razgorjela, te počela bučno prijetiti. Radnici na vratima dimnjaka su dugim šipkama udarali u tupinu i pravili šupljine za protok plamena. Bilo potrebno žustro garkati vatru i tutanj ušutkati, a toplina to ometala. Sve bilo uzalud. Vatra se rasplamsala. Uplašeni radnici se dovikivali i vikom napetost povećali. Nastala panika. Poslovođe i direktor požurili da smire situaciju, ali je i njih pobješnjela vatra uplašila.
Pobojali da će se kameni zidovi, iako pojačani debelim željeznim šinama raspasti, da će toplotna bomba glinom i šamotnim ciglama obloženu peć razoriti i užas ostaviti. Dovikivali onima na vrhu peći da ne prestaju metalnim šipkama probijati naslage i za plamenove probiti otvore.
U očekivanju strašnog mogućeg udara, u očekivanju eksplozije upalili sirenu za uzbunu, zaustavili moćni parni stroj koji je širokim remenovima okretao teški mlin.
Temperatura na vrhu peći, tamo gdje se ubacivala tupina postala nepodnošljiva i ložači odjeću kvasili, mokre krpe u rukama držali. Bilo teško šipkama rukovati. Šipke se na dnu usijale i krivile, a drugih rezervnih nije ni bilo. U pomoć im pohitali oni iz majdana i oni vruće i prevruće šipke naizmjenice potezali.
U spašavanju užarene peći koordinaciju davao odvažni ložač Pero Miloloža, a kad je stigao direktor Frano Erceg, on hrabro taj posao preuzeo i vrata dimnjaka otvarao i zatvarao.
Galama, vika i dovikivanje radnika, a najviše vrisak sirene izmamili Brinjane iz kuća, pa sa seoskih ledina u tvornicu gledali. Popovići i Kneževići, što su kuće uz tvornicu sagradili, žurno u strahu čeljad iz kuća na sigurnu udaljenost odveli. Svi se izmakli i sa sigurne udaljenosti događanja se pratili. Kad se čula detonacija i pojavila plamena buktinja, radnici se dali u bijeg, ali buktinja četvoricu zapalila.
Zapaljeni ljudi trčali i padali. Na mostu što vodi do kupole peći dvojica su vrištala i panično zapaljenu odjeću trgala. Oni što su se bili okupili, što su u pomoć došli hvatali zapaljene ljude, vukli ih do travnate površine i valjali ih po zemlji, zasipali šljakom i tako ih ugasili.
Trojicu su kako tako spasili, a kad su pokušali na predradniku Peri vatru ugasiti, iznenada mu na prsima iz džepa plamen buknuo. Kasnije im jasno bilo da mu je veliki upaljač za cigarete eksplodirao. Vatra upaljača mu bolnu opeklinu nanijela.
Mnogi Brinjani se prema tvornici žurno uputili, a neki sa zebnjom čekali glas o stradalim. Supruga Pere ložača djecu okupila. Desetero ih imala. Djevojčicu Branu u naramku držala i prestravljeno gledala trčanje i padanje ljudi.
Svom sinu Iviću rekla da trči i da vidi je li ćaća stradao. Još su neka djeca uplakana otrčala do tvornice, pa se vratila i u sav glas za Perom, koji je umirao, plakala. Perina supruga Zorka je zdvajajući ćutila kako udovicom postaje i posrtala dok je do kuće stigla.
Tog dana dragi Bog Zorki ostavio zadaću da za mnogobrojnu djece brigu brine. Perine zadnje riječi bile su upućene četorici braće. Zamolio okupljene da prenesu njegovoj braći poruku da mu se brinu za obitelj.
Niko Gradina, nakon niz godina, nerado je pokazivao nagorjele šake i ruke do lakata. Žalio se da ga stalno bole ručni zglobovi. Rukama je bio prekrio oči i tako ih spasio, a opekline ostavile tragove na licu i rukama.Direktor tvornice Frano od opeklina imao teške i velike ožiljke po licu, vratu i rukama, pa posve drukčije izgledao nego li je bio prije stradanja.
U bolnici ga dvije supruge, dvije bliske rodice obilazile i jedna od četvero, a druga od dvoje djece pozdrave prenosile. Ložač Mate Bodulušić dugo je bolovao od opeklina, često teške snove imao i uz sve to trudio se da othrani svoje dvanaestoro djece.
Nakon tog akcidenta tvornička peć je neko vrijeme mirovala pa ponovno proradila, ali kristalni visokokalorični kameni ugalj više u nju nije ubacivan. Petnaestak godina potom zauvijek bila ugašena. Ostatci joj još odolijevju zubu vremena.
Dvadeset i nešto više godina poslije tvorničke tragedije u upravnoj zgradi u jednoj sobici sama samcata je živjela Milka Mitranića. U ratu je izgubila muža Stojana i sina Stamenka, pa socijalnu pomoć dobivala. Dobila i sobicu u tvorničkoj upravnoj zgradi, a netko joj poklonio malu električnu peć i jednog ranog proljeća, kad je studen zemlju zaledila, pećica je požar prouzrokovala i Milka se u dimu ugušila.