Ovaj kamen je odavno zaslužio povlašteni status i atribut “javnog dobra”. Rijetki su se Livnjaci zapitali otkud kamen tu, uz pločnik, na početku ulice koja od “Željezare” vodi prema Splitskoj banci. Malo je onih koji znaju od kada je tu, čemu je služio nekad, zašto ga ne uklone danas.
Najstariji Livnjaci, sjećajući se svog djetinjstva, sjećaju se i ovog kamena. I tada je bio tu, na istom mjestu. Ostao je, kažu, kao neuzidani kamen u kuću pok. Stipe Pervana podignutu prije devedeset i kusur godina.
Nešto kasnije, kada je u toj kući otvorena jedna od livanjskih gostionica, kamen je dobio svoju praktičnu namjenu koja će odrediti njegovu dalju sudbinu. Naime, rakijom podgrijani, kao i trijezni gosti privodili su konje uz kamen – binjektaš i s njega lako uzjahivali na samarice i sedlenike.
Tako je bilo dok je bilo konja i konjanika. Kamen je imao još jednu namjenu: služio je i tada, a i sada kao mjesto za predah, odmor, sjednje… Od toga je, vremenom, njegova površina postala uglačana.
Generacije Livnjaka su se smjenjivale, a kamen je ostajao kao simbol trajanja, čvrstine i neprolaznosti. Konjanika i konja na ovim prostorima odavno nema, pa je binjektaš sada u novom okruženju.
Pored njega zaustavljaju se neke druge jače i brže konjske snage: mercedesi, BMW-i, opeli, askone, golfovi… Umjesto konjskih balega, oko njega su mrlje benzina i motornog ulja. Binjektaš se, izgleda, i na njih navikao i uspješno im odolijeva.
U ovom vremenu binjektaš ima samo jednu namjenu – služi za sjedenje. Postavljen na prometnom mjestu, uz samu glavnu gradsku arteriju, njegova namjena je posebno važna ljeti kada nepregledna rijeka šetača na čuvenom livanjskom korzu teče nizvodno i uzvodno, a dokoni “jahači”, sjedeći na kamenu, posmatraju svoje zanosne vršnjakinje. Otkad je zaposjeo svoje mjesto, binjektaš je, kažu, jedanput nestao. Zbilo se to početkom šezdesetih godina, kada ga je neki seljak, misleći valjda, da je to “ničiji kamen”, preko noći, zaprežnim kolima odvezao u svoje selo želeći ga ugraditi u temelj obiteljske kuće. Kamen je, naravno, nakon nekoliko dana vraćen jer se “čitav grad podigao na noge” da ga što prije pronađe i vrati na njegovo mjesto. Ostalo je nejasno na koji način je kamen podignut i utovaren na “šprajc”, jer je težak najmanje pola tone.
Kada je Livno prije mnogo godina dobilo prvi asfalt i kada je rekonstruirana komunalna infrastruktura, kamen je ostao nedirnut i pošteđen svih projekata u urbanističkih planova grada. Istina, ostao je niži za dvadesetak centimetara, jer toliko, otprilike, uranja u asfaltnu podlogu na kojoj se nalazi. To je dodatna garancija da će još dugo odolijevati i zubu vremena i prstu ljudskog nemara. Taj neobični kamen za mnoge generacije Livnjaka dragi je sentimentalni podsjetnik na mladost, pa nije ni čudno što živi svoj drugi život na platnima livanjskih slikara i u pjesmama livanjskog pjesnika Rapka Ormana.
N. Vrebac
Članak je objavljen u „Livanjskim vidicima“, br. 12, Livno, 14. 3.1993. godine.