Zlatne ruke: prilozi proučavanja prošlosti livanjskog kraja

zlatne-rukeLivno nije grad čiji se značaj zasniva na velikim povijesnim događajima i političkim datumima. S druge strane, taj grad je oduvijek imao izrazit urbani identitet, s jasno raspoznatljivim naslagama i funkcijama civilizacije. To je slučaj, uostalom, s mnogim starim, a vitalnim i ozbiljnim gradovima u Bosni, ali i drugdje u povijesnoj Europi. Beskrajno bogatstvo života, stvarna historija i civilizacijski šarm takvih gradova otkriva se u njihovoj povijesnoj svakodnevnici, u bezbrojnim konkretnim oblicima ljudskih dana i poslova.

Ta jednostavna ali prvorazredna antropološka činjenica u temelju je one čudesne mogućnosti, da se i u takvim naoko malim, povijesno anonimnim sociotopima otkrivaju i prepoznaju sve najvažnije figure ljudskoga postojanja, sva raznovrsna lica ljudske sudbine, da se otčitavaju polagane mijene i impresivni kontinuiteti kulture. Naravno, sve to uz odlučujući preduvjet – da se takvoj sredini nađe privrženik i posvećenik, koji će imati duše da osjeti tajanstva o kojima govorim, ljubavi da im se posveti, i znanja da sve to prenese u čist i jasan govor teksta, knjige…

Nema mnogo gradova na zemnomu šaru, i većih i slavnijih i bogatijih, kojima se u toj stvari posrećilo kao Livnu: ono ima Stipu Manđerala.

Tko zna kako i kad se između profesora Manđerala i Livna, skoro kao između dva živa stvorenja, rodila uzajamna fasciniranost; tek, samo iz takvoga odnosa mogao je nastati njegov opus radova i knjiga, kojima je uvijek predmet – Livno, uvijek sagledano i obrađeno s nekoga drugog gledišta. Manđeralo, kao pobornik klasične odmjerenosti i mudre diskretnosti, često pod naslove svojih radova stavlja naznaku prilozi proučavanju prošlosti livanjskoga kraja. Stvarni, pak, značaj njegova rada upravo je u obrnutoj razmjeri sa skromnošću te naznake.

Manđeralu je, očevidno, bliska najvažnija spoznaja svih pravih istraživača ljudske povijesti: u njoj nema nevažnih stvari.

Tako i ova njegova knjiga pred nama jednako oživljuje livanjske maltare i narodne liječnike, fratre i zlatare, učitelje, kantardžije, zvonare, limare obućare, sedlare, mutabdžije i samardžije, pekare i kahvedžije, u jednu riječ, sve zamislive stare zanate, ali isto tako i prve vlasnike automobila, kino-prikazivače, muzičare, bilježe se tu čudni ljudi

i tužni događaji (smrti od zime i bure, na primjer), sjajni obrasci pučkoga jezika i pjesama, bizarni hobiji i strasti, a priča o tefteru trgovca Pere Mioča pravi je braudelijanski mikro-esej o ulozi trgovine u razvoju civilizacije.

Prvorazredna vrijednost Manđeralova stila i metode je u tomu što on sve te aktere svojih priča ne opisuje izolirane po hladnoj tipologiji muzejskih primjeraka, nego ih uvijek zatječe u sred njihova svijeta, žive, dinamične, u suodnosu sa svima drugima koji tom svijetu pripadaju. Tako se stalno prepliću opisi ljudi, njihovih poslova i njihovih sudbina, s opisima njihova socijalnoga života i ambijenta. Ta slika jedne tradicionalne a vibrantne bosanske gradske sredine pripada najljepšim i najpreciznijim stranicama te vrste, što su u nas ikada napisane.

Nikako se ne može dovoljno istaknuti Manđeralova ogromna prilježnost u bilježenju livanjskih imena i obiteljskih veza i korijena. Njega kao da nadahnjuje neka predanost višemu obliku i stupnju vjere, da spasiti čovjeku ime u memoriji, znači skoro isto što spasiti čovjeka od prolaznosti. Da su Manđeralove knjige samo to – beskrajni imenici i rodoslovi, Livno bi mu već za ono što je do sad uradio dugovalo vječitu zahvalnost.

Po cijelom svojemu radu i načinu, profesor Stipo Manđeralo pripada starinskomu soju polihistora, koji je u svojemu osjećanju svijeta i u načinu njegove spisateljske artikulacije sjedinjavao znanje i provjerenost historičara, sa strašću i jezikom. pisca. Gledajući, pak, kako u naše, mnogi vole reći post-moderno vrijeme, te vrijednosti i taj način spisateljskoga sinkretizma doživljuju neku vrst povratka i rehabilitacije, ne bi bilo pretjerano reći da je Manđeralo, bez ikakve posebne namjere i truda oko toga, i sasvim suvremen.

Konačno, to se mora naglasiti, ispisujući svoju fascinantnu kroniku Livna i livanjskoga kraja, Manđeralo čini i nešto šire i više od toga. S jedne strane, uvodi Livno u imaginarni a silno važan fundus opće memorije svijeta, s druge strane, postavlja uzorno zamišljen i ostvaren obrazac odnosa prema lokalnom naslijeđu, superiorno izdignut iznad bilo kakve opasnosti od provincijalizma.

( Ivan Lovrenović / Stipo Manđeralo – Zlatne ruke 1999 )