Na izvoru Bistrice i oko njega

Ljepota i ugođaj prostora oko izvora Bistrice od pamtivijeka su mamili čovjeka da se ondje nastani i ostane. Mnogi tragovi svjedoče o njegovom neprekidnom višemilenijskom življenju u sunčanoj zavjetrini podno Crvenica.

Zaklonjen za strme stijene i na prisojnoj strani izdašno izložen suncu, izvor Bistrice je od pamtivijeka privlačio čovjeka. Bistra i studena voda vezala ga je za taj prostor. Još poodavno su povjesničari zabilježili da je čovjek ovdje bio prisutan i u prapovijesno vrijeme, da se ovdje živjelo i za vladavine Rimljana, te da će po doseljenju Slavena, u 7. stoljeću,  Livno biti centar Hlivanjske župe. Kako se naselje podno Crvenica (stariji bi kazali Crljenica) zvalo do dolaska Slavena o tome nemamo zabilježenih svjedočanstava. Do danas najstariji poznati nam povijesni izvor u kojemu se spominje Livno iz vremena je Hrvatskog kneza Mutimira (iz 892. godine). U njemu se spominje ” … Zelimiro iupano Cleunae”. Sest desetljeća nakon toga Konstantin Porfirogenet navodi da se zemlja Hrvata dijeli na jedanaest županija, među kojima je i mebiana, i da je među gradovima Hrvatske i “to Hlebena”. U mnogim dokumentima iz srednjega vijeka na latinskom jeziku Livno je zabilježeno kao Cleuna, Cleona, Clivuna, miuna, meuna, miuina.

Livno panorama grada

O imenu
O podrijetlu imena Livno do danas se kao ispravna održala od mnogih mjerodavnih znanstvenika usvojena teza da je u korijenu ovog toponima praslavenska riječ hlijev (u ikavskom izgovoru hliv) , koja označuje staju (osobito za volove i svinje). Ova teza o nastanku imena Livno može se braniti određenim lingvističkim i drugim argumentima, no treba znati da je bilo i drugačijih mišljenja.

U svom tumačenju fra Miroslav Džaja nas upućuje na grad Livny, smješten na rijeci Sosni, desnoj pritoci Dona. On kaže da su slavenski doseljenici sa Srednjoruske uzvisine, gdje je smješten ovaj grad, došavši u naš kraj, naselju ispod Crljenica dali ime Livno sjećajući se zavičaja iz kojega su došli. Među ova dva naselja, kako kaže Džaja, i određena je sličnost: oba su na rijeci, oba na visoravni i s velikim vidokrugom.4 O etimologiji ovog toponima, o njegovu značenju ne govori. Može biti zanimljivo da dodamo da se stotinjak kilometara istočno od grada Livny, na Donu, nalazi i grad Hlevnoe, što Džaja ne spominje.

Ivan Frano Jukić ovaj toponim dovodi u vezu s riječju hlib= (Hlib¬no), a top onim Duvno u vezu s riječju dub, tj. hrast, drvo (Dub-no). Upada u oči da i u jednom i u drugom toponimu imamo nastavak – no, tipičan za slavensku toponomastiku, što znači da su imena ovim mjestima dali slavenski doseljenici. Nebrojeno mnogo toponima po Poljskoj, Bjelorusiji, Ukrajini, Ceškoj, Slovačkoj, širom prostranog slavenskog svijeta, nastalo je od nekog korijena i nastavka -no. Da ne idemo tako daleko, navedimo ovdje neke Livnu i Duvnu bliže primjere, one iz Bosne i Hercegovine: Bugojno, Rakitno, Hrasno (kod Busovače, Kaknja, Neuma), te Rasno (Lištica), Sljivno (Banj Luka i Rogatica), Papratno (Kakanj, Foča), Lipno i Cemo (Ljubuški), Sipačno (Nevesinje), Vrbno (Trebinje), Gvozno (Kalinovik).

Vidljivo je da je ispred nastavka ¬no u ovim imenima kao korijen neka živa riječ, ili je bila živa, u govoru slavenskog življa tog kraja kojemu pripada određeni toponim. Duvno se po nečemu od njih izdvaja. Prema dosad važećem mišljenju u znanosti ovo ime je nastalo od ilirske riječi delma (ovca), odnosno imena Delminium.6 Jesu li Slaveni, zbilja, tu ilirsku riječ već osjećali toliko svojom da bi im poslužila kao korijen na koji su dodavanjem svoga nastavka -no dobili ime naselja?

Na ovo pitanje ne bismo potvrdno bez rezerve mogli ni tako brzo ni lako odgovoriti. Čini nam se da je neposrednija veza sa riječju delma u imenu Dlamoč (Glamoč), pa bi se lingvistički gledano, prije za njega reklo da je “ovčarevo”. Jukićevo mišljenje o imenu Duvno poticajno je za daljna razmišljanja, ali njegovo objašnjenje za nastanak imena Livno ne bismo, s puno razloga, prihvatili jer se ovaj kraj, poznatiji kao stočarski, nikad nije isticao kao izuzetno žitorodan, dakle, hljeban.

Dovođenje imena Livno u vezu s riječju hlijev (hliv) može također biti predmetom rasprave. Ako ta stara slavenska riječ označava staju, u prvom redu za volove i svinje, onda to, u najmanju ruku, nije tipično za Delmate – ovčare.

Predlažemo da se ovom nizu mišljenja o etimologiji imena Livno pridoda još jedno razmišljanje, također moguće. Čini nam se da ime ovog grada treba dovesti u vezu s izvorom Bistrice, s izvorom života u zavjetrini ispod Crljenica. Tko god je u ovaj kraj došao zastao je nad ovom hladnom vodom i na svom jeziku je imenovao. Kako su je Delmati zvali, zasad ne znamo, ali znamo da je Slaveni nazvaše svojim lijepim imenom – Bistrica i to joj ime i do danas ostade (tko bi pobrojao sve Bistrice u slavenskom svijetu!?).

Izvor Duman - BistricaIzvor Bistrice je priča za sebe. Pod tom vodom, što shukom kulja ispod zastrašujuće nadnesenih krečnjačkih gromada i za visokih vodostaja zaglušuju uši, stajao je ushićen i oduševljavao se veliki putnik Evlija Celebija, kao, sigurno, i mnogi i prije i poslije njega. Rođeni Livnjak Stipo Marković o ovom izvoru jednom je rekao: ‘Voda je vrlo bistra pa valjajući se i skačući preko kamenja i litica pjeni se, bjelasa i baca sitne kapi naokolo pružajući krasan pogled kako na sam vodopad, tako i na tu brzu i pjenušavu rijeku”.

Eto, tu bi se na izvoru Bistrice, po našem mišljenju, mogao naći izvor i slavenskog toponima Livno i turskog Duman. U Akademijinu Rječniku  čitamo da riječ hljep (hljeb) označava ustavu (kod vode), odnosno slap. U pisaca zapadnog govora je hlip. Ovo i, kaže se tamo, stoji umjesto nekadašnjeg e, a ovo je zamijenilo još starije e. Još nas upućuju da ovu riječ usporedimo sa staroslavenskom riječju hleb’ i ruskom hljab’.

Ova riječ je, dakle, slavenska, vrlo starog podrijetla. U Stulićevom rječniku hlip (hlib) znači cataracta. Kad imamo na umu sve što smo rekli o izvoru Bistrice i kad znamo da stara ruska riječ hljab’ označava ponor, provaliju, bezdan, a da latinskom riječju cataracta označavamo prag u riječnom koritu preko kojeg riječna voda pada u slapovima, prirodno je zaključiti da su slavenski doseljenici naziv mjesta oko tog izvora, koji stvara slap čim izbije iz pećine, izveli iz riječi hlip (hlib) i nastavka -no. Dalje jezične promjene do oblika Hlivno (Livno) nije teško pratiti. Već smo spomenuli da je Porfirogenet još u 10. st. ovo mjesto zabilježio kao Hlebena.

S dolaskom Turaka izvor dobiva ime na turskom jeziku – Duman.

Izvor DumanOvom riječju odvajkada se označavao samo izvor Bistrice ili i samo najuži prostor oko njega (u danas Livnjaci obišavaju reći: Tko se jedanput Dumana napije ne zaboravlja ga lako). U Skaljićevom Rječniku turcizama u sh. jeziku (Svjetlost, Sarajevo 1979, str. 227) čitamo da se tom riječju označava dim, magla, prašina.  A već je rečeno da se za velika vodostaja ovdje niz kamene litice razbije u sitne kapljice i u obliku vodene prašine rasipa desetine metara uokolo. Eto dumana. Je li, prema tome, valjana tvrdnja da se riječju Duman još u prapovijesti označavalo delmatsko naselje na mjestu današnjeg Livna kad ni hidronima ni toponima Duman u ovom kraju ne susrećemo u povijesnim izvorima tokom cijelog srednjeg vijeka? (Nije se, valjda, mogao u tim brojnim stoljećima neprimijećen tajanstveno očuvati). Zato u tim dokumentima često nalazimo toponim Bistrički Grad, koji je, vjerojatno, označavao stare utvrde oko samog izvora Bistrice. Tu i danas dominiraju srednjovjekovne ruševine poznate pod imenom Džebhana, i malo ispod njih, odmah pored izvora Dumana, ostaci velike tebije, srednjovjekovnog grada livanjske gospode prepravljenog pod turskom upravom u spremište oružja i ratne opreme, u tvrdi bastion.

( Stipe Manđeralo – Kutija za čuvanje vremena )