Ergela vatrenih konja

autoJoš prije Prvog svjetskog rata Livno je imalo svoj prvi automobil ( „ford” Jaska Tadića ), a odmah po svršetku rata i prvi autobus (Jake Tadića). Autobuse potom kupuju i Halulići, Kravarušići, Slipčevići, a kamione: Đogići, Kutleše, Muhko Čizmić, Anto Dolić, Pero Tadić… Osobne automobile imat će mnogi, a dans ih je toliko da čak i pločnike otimaju od pješaka.

U prve automobile na bosanskim putevima domaći je svijet gledao kao u pravo čudo, sa strahopoštovanjem. A te prve „vražje fijakere što lete“  ( i tako su nazivani ),  te “vatrene konje”, Livnjani će susretati po svojim ulicama već početkom XX. stoljeća.  Prema sačuvanim sjećanjima u jednom takvom „vražjem fijakeru“  prvi se ( 1910. Godine ) iz Travnika u Livno dovezao Besim-beg Teskeredžić da bi svoju rodbinu Firduse prevezao u Sarajevo na pokop Ali-bega Firdusa, predsjednika Bosanskog sabora. Vlasnik prvog livanjskog automobila bio je Josko Tadić ( 1888-1975 ), sin zlatara Mate. Nakon izučavanja mehaničarskog zanata u Splitu u radionici Vinka Ćulića Josko se vraća u Livno i 1913. godine kupuje osobni automobil  „ford“.

auto

Josko Tadić za volanom svoga automobila
snimio Mato Kaić

Odmah nakon I. svjetskog rata Livno ima i svoj prvi autobus. Nabavio ga je 1919. godine Jako Tadić (1890-1930), sin uglednog trgovca Joze, jednog od utemeljitelja livanjske Hrvatske čitaonice 1891. godine6 (i Jako će baš tih godina kad kupuje autobus biti predsjednik „Dinare“ ). Za taj njegov „ford“ karoseriju je izradio tadašnji mladi stolar Jozo Barać,  sin kolara Mate, čija se radionica naslanjala baš na garažu Jake Tadića. O autobusu se brinuo najstariji livanjski mehaničar Boško Škaro. Vozio ga je Jakov Milanović-Taslak (1893-1960) iz Bile.10 Taj autobus na liniji Livno-Bugojno polazio je ispred pošte, smještene tu odmah u prvom susjedstvu u Franjičevića kući (ne vjerujemo da je baš slučajno ta kuća izabrana za poštu, jer je Stipan Franjičević-Vranac još 40-tak godina ranije bio zakupnik prijevoza pošte i putnika na liniji Sinj-Livno).  U tome poslu Jako Tadić nije imao mnogo sreće, pa će poslije nekoliko godina od njega dignuti ruke.

( Zlatne ruke, Stipe Manđeralo )