DIVLJI KONJI S KRUGA

konjiProstranstvima visoravni Krug nedaleko od Livna galopira krdo divljih konja, jedno od rijetkih u Europi. Potomci su to pitomih konja koji već više od tri desetljeća odolijevaju oštrim zimama, vjetru, kiši, krivolovcima i grabežljivcima.

Naša priča počinje ondje gdje skladbu tišine, uz duet poneke smjele krošnje i hladne bure sa sjeveroistoka, nadglasava galop jednog od rijetkih krda divljih konja u Europi. Zastanu samo radi dogovora na koju će lokvu na vodu i onda krenu dalje prostranstvom visoravni Kruga. U potrazi za najboljom ispašom prijeđu dnevno desetke kilometara preko nanizanih proplanaka obojenih bojama ljekovitog bilja, do kamenih rubova goleti pa natrag do jednog od izvora. Stotinjak četvornih kilometara široko područje – s tek pokojim usamljenim ognjištem iako je svega desetak kilometara udaljeno od Livna, najvećega grada Hercegbosanske županije, s više od 10.000 stanovnika – obitavalište je tih divljih konja. Krug je svijet za sebe. Carstvo je to kamena i trave, mjesto gdje se proljetni povjetarac poigrava s rijetkim primjercima biljnog i životinjskog svijeta prije nego što se spusti dolje, na grad. A da vam pozornost tu i tamo ne privuče buka sa sive stare serpentine koja se uzdiže do Borove glave i nastavlja prema Kupresu na sjeveru, pomislili biste da ljudska noga odavno nije kročila tuda.

Ostavljajući iza sebe siv zagrebački dan krenuh put Livna, u nadi da ću se vratiti s barem djelićem te neuhvatljive divljine. Nakon 350 prevaljenih kilometara ugledah još uvijek snijegom prekrivene vrhove planine Cincar, u čijem me podnožju čekala visoravan Krug. Kako se cijeli livanjski kraj pruža duž podnožja Dinare i odijeljen je od mora tim visokim planinskim vijencem, suočen je s oštrim zimama i velikim snjegovima. Zimi se konji u potrazi za hranom povlače prema vrhovima planina gdje je, uslijed udara jakih vjetrova, snijega manje nego u podnožju. Tijekom zimskog tromjesečja nisu rijetki ni sasvim neočekivani bliski susreti s konjima jer se, suočeni s nedostatkom hrane, spuštaju do ceste u potrazi za solju. Stvari su međutim drukčije tijekom ostalih godišnjih doba, kad se skrivaju od neželjenih pogleda. Ako ne znate gdje su pojilišta i ostali tajni kutovi te visoravni, teško da ćete imati sreće vidjeti ih. Za prvog posjeta Krugu znala sam da ih sama neću moći pronaći pa sam zatražila pomoć Mirka Boška Mihaljevića, najboljeg poznavatelja tih plemenitih životinja i jednog od rijetkih tamošnjih stanovnika koji se brinu o njihovoj dobrobiti. Naime, iako su divlji konji s Kruga potekli od pitomih konja, te iako danas žive u blizini urbane sredine, ne postoje zakoni koji ih štite, institucije koje se o njima brinu – imaju samo zaljubljenike poput Boška. Tek se odnedavno naziru projekti koji bi mogli pomoći njihovu dugoročnom opstanku…

Izvor: http://www.nationalgeographic.com.hr

http://www.divljikonji.org