Zla sudbina spomenika kraljevima

Objavljeno · 24. 10. 2012 · Povijest

Gradovi s razvijenijom kulturom urbanog življenja u pravilu imaju bogatiju spomeničku baštinu. U Livnu tradicija podizanja spomenika kraljevima, odnosno uopće spomenika, započinje 1913. godine. Te godine podignut je spomenik, tada još živom, caru i kralju Franji Josipu I. U jesen 1924. godine, na inicijativu tadašnjeg gradskog komesara Mustafe Mulalića, bit će na istom mjestu postavljeno poprsje srpskog kralja Petra I Karađorđevića, djelo kipara Ivana Ekerta. Nešto kasnije, a u povodu tisućite obljetnice hrvatskog kraljevstva, 5. rujna 1926. godine, svečano je pro slavljeno otkriće spomenika kralja Tomislava. Autori obeliska bili su Oto Munder i Ćiril Iveković, a autor medaljona kipar Emerik Sunko. Zasad istaknimo da je ovaj livanjski spomenik jedini značajniji spomenik jednom hrvatskom vladaru na području Bosne i Hercegovine.

U Livnu je 1913. Podignut spomenik caru i kralju Franji Josipu I, 1924, kralju Petru i Karađorševiću, dvije godine kasnije hrvatskom kralju Tomislavu. Da li je rušenje spomenika jedini način obračuna s prošlošću?

U ovom kratkom osvrtu na dio naše spomeničke prošlosti, uz fotografije koje prvi put predstavljamo, nije nam namjera govoriti o povijesnom ili estetskom aspektu ovih (nekih već davno bivših) livanjskih spomenika kraljevima. Želimo progovoriti nešto o njihovoj pomalo zloj sudbini.

Za dobar spomenik, pisao je A. G. Matoš (De Monumentis, 1904), moraju biti ispunjena tri veličanstva: „ veličina mrtvaca, veličina umjetnosti i veličina živog naroda“. Na našim prostorima bilo je i velikih mrtvaca i velikih umjetnika. Ponekad je zakazivala treća komponenta. Tako, dok su Bečani odlučili sačuvati spomenik sovjetskoj okupatorskoj armiji, jer je i to dio austrijske prošlosti, naši prostori poznaju samo radikalne obračune. U obredima kulturnog kanibalizma ljudi od kamena i bronce završavali su na različit način. Kipu Franje Josipa, 1918. godine, presudilo je uže oko vrata, rušenje i razbijanje u komadiće. Imena rušitelja ostala su zapamćena, a kako i ne bi kad su to s ponosom uradili u po bijela dana. Rušitelji, pak, kao da su znali za izreku: „Kad rušite spomenike, čuvajte postolje. Uvijek se može upotrijebit“  i zaista na istom postamentu, na kojem je svega  5 godina stajao kip austrijskog cara, od 1924. godine stajat će strasti, je spomenik kralja Tomislava . „Tomislavu“ se svašta spremalo, primitivci su ga unakazili ne pismenim političkim porukama, ali će, ipak, cijel, nadamo se, dočekati svoju obnovu.

Razumljivo je da povijesne i političke mijene poruke bivših ideologija čine anakronim. Svaku eru kulta jedne ličnosti prati era antikuita te ličnosti. Shvatljivo je da simboli neslobode ne mogu vječno ostati. Da li je rušenje jedini način obračuna s prošlošću? Proteći će još dosta Bistrice, Žabljaka i Sturbe dok dostignemo Beča  (iako se hvalimo da imamo završenu bečku školu), ali barem ne dozvolimo da nam barbari budu uzor.

[nggallery id=5]

Damir Tadić / Livanjski vidici broj 7 – 23.12.1992