Stanovnišvo Livanjskog polja u 18. i 19. stoljeću

Objavljeno · 13. 01. 2013 · Knjiga, Povijest

mladiOpsežna knjiga sa više od devetsto stranica započinje toplim uvodom fra Joze Mihaljevića, u kojem on progovara o terminu zavičajnosti — za svakoga pojedinca iznimno važnom elementu života, a počesto i uzroku teških emotivnih patnji u onih koji su od zavičaja razdvojeni velikom udaljenošću.

Mladi autor Tomislav Perković već je objavio knjigu o prošlosti livanjske župe Podhum Stoljeća moga kraja; dok je o samom stanovništvu livanjskoga kraja pisao etnolog Mario Petrić, a nakon njega i drugi autori (Stipe Manđeralo, primjerice). Pritom su se podaci počesto prikupljali iz raznih izvora, a najmanje iz crkvenih popisa župnih-matičnih knjiga, koje su se pak pokazale iznimno važnim dokumentima.

Tako Perković u svom djelu nastoji sveobuhvatno iznijeti davno zaboravljena imena, ljude i događaje, istražujući usput katoličke migracije, odnosno otkrivajući naše vlastito zajedničko podijetlo i rodoslovlje.

Knjiga obrađuje demografsku prošlost livanjskoga kraja 18. i 19. stoljeća, a dijeli se u tri dijela. I dok prvi dio prikazuje crkveni i politički život tada jedinstvene livanjske župe u još moćnu Turskom Carstvu, preostala dva dijela poimence obrađuju katolički puk livanjskoga kraja tijekom 18. te prve polovice 19. stoljeća. Knjiga je stoga, kako je to zaključio i fra Jozo Mihaljević, »…vrijedno svjedočanstvo ne samo današnjega, nego i prošlih vremena, a pokoljenjima pokazatelj za budućnost«.

Katarina Marić
IZ RECENZIJE DR. FRA JOSIPA ANTE SOLDE:

(…) dobio sam na recenziju knjigu s naslovom: “Stanovništvo Livanjskog polja u 18. i 19. stoljeću”. Pisac toga obimnog rukopisa je gosp. Tomislav Perković iz Livna, pisac knjige: “Stoljeća moga kraja” (Livno, 1997., str. 164) u kojoj je obradio povijest župe Podhum. Kako je taj prvijenac dobro prihvaćen, Perković je iz istih pobuda pristupio teškom i mučnom poslu, dobro inače obavljenom.

U uvodu rukopisa, predanog mi na recenziju, Pisac je zapazio da su se znanstvenici redovno zaustavljali u istraživanjima raznih izvora i znanstveno ih obrađivali. Rijetki su, međutim, obratili pozornost na župne-matične knjige, službene crkvene popise, njih 20-ak svezaka u Arhivu Franjevačkog samostana (Livnu-Gorici).

(…) Ti stari zapisi ponajbolje ocrtavaju demografsku sliku kroz stoljeća. Stoga im Pisac ne samo posvećuje dužnu pozornost, nego upisane pojedince prati s ljubavlju. Knjigu je posvetio hrabrim muževima i ženama, djeci i mladosti jer su ulaskom u te “otajstvene knjige” postajali svjedoci životvornosti Hrvata na plodnim prostorima naše domovine – Livanjske krajine.
Materijal o “Stanovništvu…”, crpljen iz matica, Pisac je uokvirio poviješću Livanjskog kraja. Dosta opširno, oslanjajući se na naše turkologe, opisao je razvoj Turskog Carstva, njegov uspon i pad. U njegovu rušenju sudjelovali su i Hrvati, kao pod Sigetom (1566. g.), pod Lepantom i drugim dijelovima prostranog Carstva, i tako sudjelujući u velim ratnim sukobima, pridružujući se savezima (ligama), i sami sudjelovali u rješenju “Istočnoga pitanja”…

(…) To je golem materijal od preko 600 stranica i omogućuje brojne mogućnosti praćenja života u obiteljima i selima, bolesti, smrti, pojavljivanje obiteljskih skupina i seoskih zajednica.

Taj mukotrpni posao Perković je izvršio korektno. Pisac se zadržao na razmatranju odnosa pravoslavaca u Osmanlijskom Carstvu koje im je davalo prednost. Slično su postupale i velike sile, posebice Rusija i druge gdje je pravoslavna baza bila jaka, pružajući im zaštitu, dajući im podršku u spašavanju etničkog bivovanja dok je katolike pomagala samo povezanost s “ujacima” i popovima glagoljašima i katoličkim biskupima. (…)