Pisana riječ u Livnu

Objavljeno · 13. 01. 2013 · Povijest

livno_medresaProdorom Turaka u Bosnu i širenjem njihove vlasti prema zapadu, na ovim prostorima, pored uvođenja nove vjere i s njom potpuno drugačije političke, svjetovne i svake druge filozofije, počinje ubrzana urbanizacija gradova. Na mjestima gdje su bili tek rudimenti gradova, zbog trgovačkih i vojnih potreba, stasavaju gradovi koji će u narednim stoljećima biti stožeri cjelokupnog života na ovim prostorima. Njihov razvitak donosi i puninu infrastrukture na duhovnom planu, izgradnju specifčnog školskog sistema i razvoj pisane riječi.

Ni Livno ili Hlivno, ime koje je ranije upotrebljavano, nije ostalo van tih općih tokova u Bosni. Iako kraljevski grad, pominjan pod različitim imenima, Livno se iza 1485. godine, kada je definitivno u turskoj vlasti, sastojalo od tvrđave, sa dvorima feudalnog gospodara, i, sigurno, manjeg podgrađa ispod tvrđavskih zidova. Jača urbanizacija praktično započinje tek polovinom XVI stoljeća kada se grad širi prema jugu i jugozapadu. Tek onog trenutka kada ovaj grad postane neformalno sjedište Kliškog sandžakata, u kome borave sandžak-bezi sa svom svitom učenih Ijudi i neophodnom upravno ­ sudskom i vojnom administracijom, stiču se uslovi da i duhovna sfera dostigne graditeljsku. Svemu tome pogodovao je još jedan faktor. Kako se granica serhata (krajine, bojišta) pomicala prema zapadu, tako i sigurnosne prilike u ovom kraju postaju bolje, a sa tim i razvoj civilnog društva. O intenzivnom procesu urbanizacije podatke daju turski defteri. Prema opširnom popisu Kliškog sandžaka iz 1574. godine Livno ima već 8 mahala sa 693 domaćinstva muslimana i jednu mahalu sa 6 domaćinstava kršćana. Čelebija 1660. godine broji u Hlivnu 9 mahala sa 1100 kuća, odnosno 650 domaćinstava.

Kao faktičko sjedište Kliškog sandžaka Livno udomljava visoke državne i vojne funkcionere koji sa sobom dovode učene ljude od pera. Sandžakbezi, a i ostali visoki funkcioneri su imali neslužbenu obavezu podizanja objekata u mjestima u kojima još nisu podignuti, pa i u Livnu bilježimo takve primjere. Mustafa-paša, kliški sandžak-beg 1574-1577. podiže u gradu Begluk džamiju koja i danas postoji. Njegov prethodnik i rođak, Ferhad-paša Sokolović, imenovan kliškim sandžakbegom 1566. godine u Livnu je podigao zadužbine. Ali, i domaći ljudi, bilo da su u Livnu ili na nekim visokim položajima širom Turskog carstva, poklanjaju gradu građevine. Mustafa, sin Ibrahim-age, porijeklom Livnjak, a tada na visokom položaju u Kairu, 1642. godine osniva vakuf za izgradnju Dar-ul hadisa i muallimhane kod pomenute džamije Lala-paše.

Pomenuti Mustafa-beg, sina Ibrahimagin (1) ”iz Kaira u Misiru”, koga oslovljavaju sa naslovom ”uzor časnih emira i stup uglednih dostojanstvenika”, ”bivši stanovnik Kethoda-zade Muhamedagine mahale” (danas predio oko Glavice džamije na Topovima) (2), rođen u ”najstarijem vilajetu Bosne, u Kliškom sandžaku i skradinskom kadiluku”, po sili funkcije, a vjerovatno i zbog nostalgije za zavičajem, daje Livnu važnu građevinu koja će obilježiti i njen duhovni život. Riječ je o izgradnji Dar-ul hadisa, više medrese za izučavanje tradicije sa rangom od 40 akči i muallimhane (vrste mekteba). U vakufnami datiranoj početkom džumadela 1052 (počinje jula 1642.) određuje se da se na kupljenom imanju sagradi zgrada Dar-ul hadisa, tj. medrese specijalizirane za izučavanje islamske tradicije, sa šesnaest soba i salom za predavanja. Predavač je morao da ispuni visoke stručne kriterije: da je muhadis, profesor i stručnjak hadiskih nauka i svih njegovih pratećih disciplina, te da posjeduje solidno znanje iz cijelog niza sporednih racionalnih nauka – poetike, stilistike, retorike, logike, filozofije, pa i apologetike. Plaća profosora je određena u visini 40 akči ili skoro jedan zlatnik (jednaka plaći muhadisa u Dar-ul hadisa u Jedreni). Istovremeno će se izgraditi muallimhana u mahali Lala-paše (3), čiji će muallim dobijati 4 akče dnevno, a siromašna djeca, polaznici ove osnovne škole, kojih je tridesetoro, po 120 akči godišnje za odjeću. Vakufnamom se određuje i cilj nastave: ”U mektebu će se učiti Kur’an prema dječijim sposobnostima, jezik (pjesma i proza) i krasnopis. To će poučavati muallim vješt pismu”.

Do kada se sačuvala funkcija Dar-ul hadisa i pojedinih medresa, kao središta prosvjetne i kulturne djelatnosti, danas nije poznato, ali jedna ulica koji se i dan-danas u narodu naziva Medresa, pored džamije na Topovima, svjedoči o njenom postojanju i trajanju u vremenima bližim nama.

Centri pisane riječi su džamije, derviške tekije, Dar-ul hadis, više medresa i mekteba, te bogati dvori livanjskih kapetana i begova i kuće imućnih Livnjaka. Evlija Čelebija 1660. godine nabraja u Livnu 13 džamija, 3 medrese, 6 tekija, isto toliko mekteba, itd. Iz proteklih stoljeća ostali su nam, tek, tragovi bogate spisateljske, prepisivačke i kolekcionarske djelatnosti. Ali, i ono što je ostalo zapisano i danas pohranjeno u raznim rukopisnim bibliotekama širom Evrope zorno pokazuje da je, sa pravom, Livno svrstano među duhovne centre, zajedno sa Sarajevom, Mostarom, Banja Lukom, Pruscem, Fočom i drugim, tada, značajnijim središtima. Danas su livanjski rukopisi razasuti po zbirkama od Sarajeva do Zagreba, Beograda, Istambula, Kaira, Bratislave, Beča…

Nedostatak prezimena ili bližih informacija o mnogim autorima (posebno u XVI i XVII stoljeću) ne dozvoljava nam identifikaciju kroz druge dokumente, posebno turske popisne deftere, ali za neke možemo naći tragove čak i danas kroz porodična stabla, te livanjske matične i gruntovne knjige.

Ono štoje danas poznato i obrađeno zasigurno predstavlja manji dio spisateljske, prepisivačke, korenspodencijske i kolekcionarske grade nastale na ovim prostorima. Previše je nenamjernih i namjernih požara i upada uskočkih četa da bi knjige bile sigurne. Nesigurnost na granici bila je stalna pojava, način života, kojoj se i duhovna sfera podređivala. S druge strane, vrlo je česta pojava da rukopisi nisu datirani i potpisani, ili nije istaknuto geografsko porijeklo autora i prepisivača, pa možemo biti sigurni da bi niz imena Livnjaka koji slijedi bio mnogo veći da nije ove činjenice.

(Ahmet Burek / PISANA RIJEČ U LIVNUPrepisivači, pisci i vlasnici rukopisa)