Livanjski židovi

Objavljeno · 21. 10. 2012 · Povijest

Židovska zajednica u Livnu nikad nije bila osobito brojna, ali je Livno imalo svoje Židove. Među Livnjanima neki su od njih bili vrlo cijenjeni uvažavani. Nekad su imali i svoje groblje kod Rasadnlka (preko puta bivše Tvornice boja i lakova). Raskopano je kad je na tom mjestu gradilo naselje ze radnike poljoprivredne stanice (1950-1952). Svi spomenici ( njih desetak ) uništeni su.

S austrougarskom upravom u Livno dolaze Židovi – najprije trgovci i obrtnici, a poslije liječnici, veterinari, geometri, apotekari… S nestankom njihova malenog groblja nestalo je značajnog vidljivog znaka njihove jednostoljetne prisutnosti u ovome gradu. Na izlazu iz Livna prema Splitu (preko Gubera) s desne strane ceste su veterinarska stanica i stočno pazarište. Nekad je ondje bio rasadnik i uz rasadnik odmah uz put židovsko groblje. No, uzalud ćete mu danas ondje tražiti bilo kakva traga. Groblje je temeljito uništeno još 1949. godine, kada je livanjska Stočarska stanica za stanove svojih radnika ondje napravila tri jednostavne prizemne zgrade. Neodgovornost, nemar i nekultura učinili su svoje: groblje je pretvoreno u bašču, od 7-8 kamenih spomenika u obliku piramide spašen je samo jedan. Prenesen je u dvorište Brkića kuće (nekadašnjeg zavičajnog muzeja). Lijepo oblikovanim slovima na njemu je vješto urezano da ondje počiva Leopold Breiner, roden 24.4.1848., a umro 1.11.1903. Mir pepelu njegovu: “Hier ruhet Leopold Breiner, geb. am 24/41848. gest. am 1/111903. Fride seiner Asche”.

Nikad nećemo, možda, saznati kome su sve bili podignuti ti uništeni spomenici, ali iz nekih drugih izvora i na temelju sjećanja starih Livnjaka znamo za mnoge druge Židove iz njihove livanjske zajednice. Da im se ne bi izgubio svaki trag, pokušajmo evidentirati bar one za koje znamo, zasad, da su u Livnu živjeli. Prvi do danas nam poznati Židovi stižu u Livno posljednjih desetljeća 19. stoljeća, s austrougarskom upravom, i to najprije kao trgovci i obrtnici. Tek kasnije kao državni službenici dolaze i intelektualci, vijećnici, veterinari, geometri…), i to uglavnom iz Bosne (Travnika, Sarajeva, Jajca, Fojnice, Bugojna, Bijeljine). Stoljeće prije toga, navodi jedan izvor, bilo je pokušaja splitskih Židova, bogatih trgovaca, da se nametnu livanjskim trgovcima. Ondje se kaže da su oni na jednom dogovoru (1807. g.) raspravljalo tome zašto ni jednoga trgovca Židova nema u Livnu. Kao objašnjenje naveo je Elia Jesum svoj primjer: On je u Livno radi otvaranja trgovine poslao svoga sina Jakova (i još ga preporučio svome prijatelju begu Firdusu), no sin mu u trgovini nije uspio, jer da se nije mogao održati uz okretne i sposobne trgovce Livnjake, koji “kao da su završili sve židovske trgovačke škole, (ostavimo postrani to ima li i koliko, možda, pretjerivanja u ovoj pohvali livanjskim trgovcima).

Početkom 20. stoljeća, po statističkim pokazateljima, u Livnu je bilo 15 Židova (što austrijskih, što španjolskih), a 1940. godine svega sedam. U nedostatku izvora mnogi od njih će ostati nezabilježeni, kao i onaj anonimni što ga spominje autor knjižice “Hrvatsko glazbeno-pjevačko društvo ‘Dinara’ u Livnu” (objavljenoj u Zagrebu 1909. g.). Govoreći kako je kotarski predstojnik barun Lazarini zabranjivao okupljanje Hrvata po sijelima i pjevanje hrvatskih pjesama, bilježi: “Hrvatska pjesma bijaše dakle pod globu, pa tako treći dan Božića godine 1884. hrvatski mladići bijahu kroz čaršiju tjerani redarima u ured i moradoše platiti 110 forinti globe. Među njima bijaše i jedan židov, koji na njega otpadajući dio (5 forinti) iz obijesti donesao sve u samim novčićima, da se makar tim osveti Lazariniu”.