Livanjski gradonačelnici u vrijeme Austrougarske uprave

Objavljeno · 11. 10. 2012 · Povijest

Austrougarske vlasti, odmah po zaposjednuću Bosne i Hercegovine, pristupaju uvođenju lokalne samouprave. Osnivaju gradske i seoske općine u čijim tijelima sudjeluju isključivo domaći ljudi. Organiziranju gradskih općina vlasti pristupaju s većom zainteresiranošću i s više sustavnosti. Gradske općine bile su pogodne za rješavanje komunalnih problema, a političke vlasti mogle su ih kontrolirati izravno i kontinuirano, jer su organizirane u kotarskim sjedištima.

U početku gradski vijećnici i gradonačelnici nisu bili birani nego imenovani. U kasnijem razdoblju doneseni su propisi za upravu gradskih općina s izbornim redom. I prije nego su naredbom Zemaljske vlade od 16.travnja 1879. kotarski uredi dobili ovlaštenje za osnivanje gradskih općina, u Livnu je utemeljeno općinsko zastupstvo i imenovan gradonačelnik. Tako je Livno, uz Sarajevo i Bijeljinu, bilo među prvim gradovima u kojima je konstituirana lokalna samouprava.

Ugledni Livnjaci pokraj česme Milošnik Gornji red slijeva: Niko Stanišić, Kosta Kujundžić, Mehmed-aga Latifić, Pero Kaić, Nuri-efendija Fehimović, Ćazim-efendija,proto Jovanović, fra Jerko Mihaljević, Lazar Kujundžić, Josip Kaić, Nazif Karabeg, Nina Tadić, Ivo Tadić, Pašo Borić, Husein Brkić, Arif Bubalo. Srednji red slijeva: Ibrahim-aga Brkić, Pašo Karabeg, Abdulah Efendić, N. Vojnović, Ali-aga Čizmić, Bećir-beg Hamzalajbegović, Đorđe Stanišić.Donji red slijeva: Niko Buro, Mehmed-aga Džepar, Šaban-beg, Pavao Pavlović, Zulfikar Džepar.
(Snimio Franz Thiard de Laforest, Livno, listopad 1878.)

Do imenovanja Gradskog općinskog zastupstva došlo je nakon što je general Stjepan Czikos, kao vojni zapovjednik grada, 30. listopada1878. sazvao vijeće uglednijih građana u prostorije Todorovićeve magaze. Tom prigodom u Općinsko zastupstvo imenovani su: Lazar Kujundžić, Ali-aga Čizmić, Mehmed-aga Džepar, Pero Kaić, Kosta Kujundžić, Mehmed-aga Latifić, Ivo Tadić, Đorđe Stanišić, Zulfikar Džepar, Jakov Jazvo, Ibrahimaga Brkić (članovi), te zamjenici članova: Husein-aga Brkić, Ibrahim Karabeg i Stipo Đogić. Za prvog livanjskog gradonačelnika imenovan je Lazar Kujundžić, ugledni građanin iz bogate srpske trgovačke obitelji Kujundžić (doseljene iz Hercegovine, starijim prezimenom Barzut). Zanimljivo je da je prigodom odlaska gradonačelnika Lazara Kujundžića u Beč (studeni,1878.), u sastavu bosanskohercegovačkog poklonstvenog izaslanstva, Livanjsko općinsko zastupstvo sastavilo „popis od sedam prošnji“ upućenih „cesaru osloboditelju“ Franji Josipu. Premda je livanjsko općinsko zastupstvo bilo nacionalno i vjerski heterogeno, jedna od „prošnji“ (druga po redu) bila je: „da bude hrvatski jezik u učionam, u uredim, i u javnom životu“. Ova povijesna činjenica baca posve drugačije svjetlo na brojne problematične interpretacije nacionalnih i konfesionalnih odnosa u Bosni i Hercegovini tijekom 19. stoljeća.

Livanjsko općinsko zastupstvo bilo je prvo u Bosni i Hercegovini koje je u svoj službeni
pečat unijelo vlastiti grb. Bila je to prilagođena inačica grba koji je u zbirci Pavla Rittera
Vitezovića, izdanoj 1701. u Beču, prikazan kao bosanski.

Pečat općinskog zastupstva i potpis gradonačelnika Lazara Kujundžića na općinskom dokumentu
izdanom 21. srpnja 1879.

Nakon iznenadne smrti Lazara Kujundžića (26.9.1879.), za novog gradonačelnika imenovan je član Općinskog zastupstva Kosta Kujundžić (Livno, 1847.- 1925.). Ovo imenovanje označilo je početak iznimno bogate političke karijere jednoga od najistaknutijih srpskih političara u Bosni i Hercegovini u austrougarskom razdoblju. Kosta Kujundžić odigrao je ključnu ulogu u pokretu Srba za vjersko-prosvjetnu autonomiju. Kostini politički pogledi postali su vrlo brzo nepoćudni onodobnom režimu. Kujundžić je zbog toga, 1881. godine, razriješen dužnosti, a za gradonačelnika je imenovan „podobniji“ Ivo Tadić (Livno,1832.-1919.), potomak najstarije hrvatske katoličke obitelji u gradu. Međutim, ni Tadićev mandat nije dugo potrajao. Zloglasnom livanjskom kotarskom predstojniku Piusu Lazzariniju smetao je mirni i obrazovani gradonačelnik Tadić, pa je sve učinio da ga smijeni i na njegovo mjesto imenuje, 1884. godine, Ali-agu Čizmića, sina nekadašnjeg livanjskog muselima Hasan-age Čizmića. Čizmić je bio gradonačelnik sve do smrti (4.1.1895.). Njegovi suvremenici zapisali su „da je bio dvoličan i da je znao okrenuti kabanicu deset puta u satu“. Livanjskim katolicima zamjerio se kao ogorčeni protivnik gradnje gradske crkve u današnjoj Dinarinoj ulici, „jer bi vlaška crkva bila previše blizu turske džamije“ (na tom mjestu će nešto kasnije biti izgrađen dom Hrvatskog glazbenog društva Dinara). Utječući na kotarskog predstojnika Friedricha Foglara uspio je, 1888. spriječiti gradnju katoličke crkve. Predajom općinskih Kruga u vlasništvo Zemaljske vlade izazvao je bijes naroda. Na njegovu inicijativu, u proljeće 1892. godine, premještena je žitarnica s Turbaše na trg kod Perkuša džamije (današnja „Žitarnica“). Poslije Čizmićeve smrti gradonačelnički stolac preuzeo je Ali-beg Firdus (Livno,1862. – Sarajevo, 1910.), potomak glasovite kapetanske obitelji koja je upravljala Livnom od 1750. do 1835. godine. Bio je utemeljitelj i prvi predsjednik Muslimanske narodne organizacije (MNO). Na izborima, 1910., izabran je za zastupnika u bosanskohercegovačkom Saboru i postao njegovim prvim predsjednikom. Uz Mehmeda Spahu i Aliju Izetbegovića drže ga najznačajnijim bošnjačkim političarom 20. stoljeća. Firdus je podršku austrougarskih vlasti izgubio zbog otvorenog srbofilstva i političke suradnje sa Srbima. Livanjski kotarski predstojnik Mihajlo Murko višekratno je upozoravao Firdusa da zbog takvih političkih stavova neće više uživati podršku austrougarskih vlasti. Kasnije je vodio uravnoteženiju politiku pa je Beču postao prvi izbor za predsjednika Sabora.

Općinsko zastupstvo Livna 1900. godine Sjede slijeva: Anto Kaić, Sulejman-beg Idrizbegović, Ali-beg Firdus, Ivo Slipčević, Ćamil-beg Hamzalajbegović i Stipo Kaić. Drugi red slijeva: Ali-aga Huskić, Mato Tadić, Krsto Tomović, Jovo Stanišić, Mahmut-aga Mulalić i Ivo Kaić.Treći red slijeva: Anto Mamić, Nurija Fehimović, Ivo Đogić i Anto Tadić

U rujnu 1903. ustoličeno je novo Općinsko zastupstvo, a za načelnika je izabran jedan od najsposobnijih livanjskih trgovaca i dugogodišnji gradski vijećnik Anto Kaić (Livno,1846.-1913.). Car Franjo Josip mu je za posebne zasluge dodijelio odličje „zlatnog križa s krunom“. Zanimljivo je da je Antin sin Mijo u dva navrata bio gradonačelnik Livna. Pred nove izbore za Općinsko zastupstvo Livna, koji su se trebali održati početkom 1907., livanjski Hrvati su tražili da se poveća kvota hrvatskih vijećnika ( s 4 na 7) budući da su imali natpolovičnu većinu u biračkom tijelu. Zemaljska vlada ocijenila je zahtjev opravdanim i prihvatila ga. Izbore koji su održani 25. veljače,a na kojim je pobijedila hrvatska lista, Zemaljska vlada nije odobrila. U rujnu 1907. održani su novi izbori prema novim izbornim pravilima. Hrvatska lista opet je pobijedila srpsko-muslimansku koaliciju. Budući da se ponuđene gradonačelničke dužnosti nisu htjeli prihvatiti Pavo Jazvo i Ivo Đogić, za gradonačelnika je izabran bogati trgovac Ivo Slipčević (Kupres,1850.- Livno,1939.). Novi izbori za Općinsko zastupstvo održani su 17.rujna 1910. godine. Protekli su u ozračju potpunog raskola u hrvatskom biračkom tijelu nastalog nakon izbora za prvi bosanskohercegovački Sabor. Hrvati, koji su prema rezultatima popisa iz 1910. godine predstavljali većinsko stanovništvo u gradu, podijelili su se na pristaše Hrvatske narodne zajednice (HNZ) i Hrvatske katoličke udruge (HKU). Za hrvatske političare stranački interesi bili su važniji od nacionalnih. Sklapali su se nenačelni savezi, korteširalo, obećavalo i varalo. Udrugaši su se revanširali za poraz na svibanjskim izborima za Sabor.Za gradonačelnika je izabran Mahmut-aga Mulalić. Budući da je Mulalić bio zakupnik općinskih poduzeća,Zemaljska vlada poništila je njegov izbor. U ponovljenom izboru izabran je Salih-aga Latifić, sin Mehmedage, vijećnika iz prvog saziva Općinskog zastupstva iz 1878. godine, koji je uživao potporu članova Hrvatske katoličke udruge. Posljednji izbori za Općinsko zastupstvo u austrougarskom razdoblju održani su 21. ožujka 1914. Salih-aga Latifić dobio je još jedan gradonačelnički mandat. Ovo Općinsko zastupstvo nastavilo je raditi i poslije 1918. budući da Kraljevina SHS dugo nije imala propise o lokalnoj samoupravi.Premda lokalna samouprava u austrougarskom razdoblju nije dosegla najviše demokratske standarde (imovinski birački cenzus, uskrata prava glasa ženama, ograničena autonomija lokalne uprave, plutokratski model vlasti), bio je to golem napredak u odnosu na ranije razdoblje. I danas se nerijetko tvrdi kako neki aspekti organizacije austrougarske državne uprave (smatralo se da Austrija ima najbolju državnu upravu na svijetu) još uvijek nisu nadmašeni. Nije za pohvalu, ali je za pouku.
(autor: Damir Tadić)