Kutija za čuvanje vremena

Objavljeno · 16. 02. 2013 · Knjiga

kutijaSlužeći se dostupnim mi dokumentima i sjećanjima starih Livanjki i Livnjana, nastojao sam iz bogate nam zavičajne baštine zabilježiti barem ponešto, svjestan moguće nepopravljive štete koja bi, i zbog moga nemara, nastala ako bih propustio zapisati i od zaborava sačuvati što se još da sačuvati. Svjestan sam da je, nažalost, i mojom nebrigom mnogo štošta iščezlo u nepovrat. Za nekim propuštenim prilikama, kad sam mogao doći do vrijednih podataka, mogu samo žaliti. U ovom poslu vrijeme nam štošta otme i povratka tu više nema.

U traganju za činjenicama pomogle su mi desetine mojih sugrađana, kojima zahvaljujem za njihovu susretljivost, dobrotu i strpljenje. Svoje su nam zauvijek rekli, sad već pokojnici: Kata Vrdoljak (1888-1986), Mile Perić-Kikić (1893-1986), Delfa Juričić (1905-1991), Ivka Tadić (1906­1992), Ljeposava Bilić (1906-1990), Pero, Vrgoč (1907-1994), Gavro Kozomara (1911-1995), Mirko v Džaja-Caća (1912-1992), Muhko Gorušanin (1915-1991), August Seremet (1915-1994), Marko (Mile) Matković (1919-1989)…; a s Vinkom Kontom (rođ. 1912. godine), Mehom Seferćehaićem (1909), Jozom Perkovićem (1914)” Slavkom Tadićem (1913), Antom Mamuzom (1909), Ademom Seremetom

(1919), Dževdetom Vrepcom (1922), Nikolom Bobetićem (1923), Joskom Liovićem (1925), Salihom Mulićem (1923), Srećkom Perićem­Kikićem (1930)… bit će, nadajmo se, još dosta razgovora. Mnoge druge koji su mi bili od pomoći spominjem u tekstu i u bilješkama. Znam da će ostali, koje spomenuo nisam, razumjeti da ih je toliko da bi to bilo, gotovo, i nemoguće, ali, razumije se, i njima na ovom mjestu najsrdačnije zahvaljujem za svaku informaciju, svaku dragocjenu pojedinost.

Bez uvida u zemljišne knjige i stare matice krštenih, vjenčanih i umrlih nemoguće bi mi bilo doći do nekih značajnijih podataka. Zato velika hvala svima koji su mi vrlo susretljivo omogućili aa se poslužim tim knjigama: svećenicima u samostanu na Gorici i u župi Livno, službenicima u livanjskom Matičnom uredu, u gruntovnici i katastru.

U ovom poslu Slavko Gotovac me cijelo vrijeme ustrajno bodrio i vrlo mnogo mi pomogao, a uredništvo Svjetla riječi objavljivanjem mojih priloga poticalo me na sistematičniji rad. Zato njima, umnogome, treba zahvaliti što nismo dulje čekali da se ova knjiga nađe u našim rukama. Tekstove ranije objavljene u novinama za ovu sam priliku, radi potpunijih obavijesti, opremio najnužnijim bilješkama, kojima tamo nije bilo mjesta. Svjestan sam da se u Kutiji za čuvanje vremena moglo, i trebalo je, još štošta smjestiti. Znam da ostaje otvorena i da ju je nemoguće napuniti, no trebalo bi je, koliko se bude moglo i bude li prilike za to, bar pomalo dopunjavati.

( Stipo Manđeralo, 1996 )

O autoru

stipo2 Stipo Manđeralo (Vidoši kod Livna 1938.)

Bivši profesor u livanjskoj Gimnaziji i autor značajnih djela iz livanjske tradicije i povijesti. Manđeralo je rođen 1938. godine u Vidošima kod Livna. Filozofski fakultet završava u Sarajevu, a od 1962. do skora bio je profesor za južnoslavenske književnosti i jezik.

U stručnim pedagoškim časopisima javlja se radovima o problematici nastave jezika i književnosti u praksi. Cijelo vrijeme svog djelovanja predano se bavi proučavanju povijesti grada Livna i livanjskog kraja. Nekoliko njegovih zapaženih radova objavljeno je u “Glasniku Zemaljskog muzeja u Sarajevu”, mostarskoj “Hercegovini”, sarajevskim časopisima “Odjek” i “Treći program RTVSa”, livanjskim “Tragovima”, “Livanskim vidicima”, “Svjetlu riječi”, te u sklopu različitih naučnih simpozija.

Knjiga “Gospodari kamena” (1987) svojevrsna je enciklopedija livanjskog klesarstva, “Lozićev ilirski san” (1992) govori o životu i djelu bosanskog franjevca Grge Lozića, a u “Kutiji za čuvanje vremena” (1996) pohranjeni su neki mali i zanimljivi detalji iz svakodnevne povijesti livanjskog kraja. Knjigom “Zlatne ruke” (1999) Manđeralo dokumentira biografije livanjskih zanatlija i s puno zanosa govori o starim zanatima, koji su već odavno iščezli s ulica stare gradske čaršije u Livnu. Posljednja knjiga (2007) “S Vidoške gradine” rezultat je 20-godišnjeg istraživanja i prikupljanja materijala o kontinuitetu življenja u mjestu Vidoši i livanjskom kraju u zadnjih 200 godina.