Korzo moje mladosti

Objavljeno · 27. 10. 2012 · Povijest

Što je Zagrepčanima Ilica ili Splićanima Riva, to je Livanjcima Ulica Kneza Mutimira. Ovo je njeno novo ime, pa je zacijelo malo naših sugrađana koji će se odmah sjetiti o kojoj ulici je riječ. Za sve one koji su u nedoumici odmah ću reći: to je bivša Ulica španskih boraca. To je glavna gradska ulica koja se proteže od spomenika Kralja Tomislava do hotela „Park“ i koju svi znamo kao tradicionalno šetalište Livnjaka, poznati livanjski korzo.
Za moju generaciju i mene ova ulica znači mnogo više od nostalgičnog podsjećanja na mladost – ona je, uz ostalo, i mjesto prvog momkovanja i čeznutljivih pogleda iz kojih se rađaju prve simpatije i prve mlađalačke ljubavi. Livanjski korzo, naime, oduvijek je bio stjecište šetača svih uzrasta: od malodobnih šiparica i njihovih golobradih vršnjaka do generacija srednjih godina i takozvanih ozbiljnih šetača „treće dobi“, umirovljenika.
Gradsko šetalište u dužini od nekoliko stotina metara posebno je živo ljeti kada u Livno dođu brojni studenti, Livnjaci, putnici namjernici, gosti i poslovni ljudi. Livanjski korzo postaje tada svojevrsnom arterijom kojom teče život u svoj svojoj ljepoti i punoći, koja se spontano pretvara u javnu pozornicu i beskrajnu modnu pistu kojom defilira lepršava mladost ovoga grada odjevena po posljednjoj europskoj modi. Ako poželite upoznati aktualna modna nastojanja koja stižu sa Zapada, ne morate putovati na modne revije u velike modne centre: pred vašim će očima promicati nepregledna šaralika rijeka mladosti, stotine i tisuće šarmantnih manekenki i manekena. Ovo se dešava navečer kad se lelujava rijeka mladih slije u glavnu gradsku ulicu i kad sve proključa od zvonkih glasova i gibanja tijela, koja dugo u noć neće dopustiti ulici da zaspi.
Tako je bilo sve do 1991. kada je, u rano proljeće, prije prvih lasta i ranih cvjetova, počeo rat.
U mjesto na korzo, Iivanjska mladost morala je na prvu liniju obrane ili u skloništa.
Korzo moje mladosti bio je drugačiji. Nakon obavezne šetnje, koja je bila samo uvod u dugu ljetnu noć, slijedio je obavezni odlazak u baštu hotela „Park“, gdje je tijekom ljeta obavezno svirala glazba „uživo“. Po završetku programa, vraćajući se kući u kasnim noćnim satima i sami smo znali zapjevati „šotovoće“, a ako bi se u bašti konzumiralo „nešto konkretno“, onda bi i naša pjesma bila glasnija.
Bile su to podoknice ili serenade koje su njegovale mnoge generacije livanjskih mladića. Počinjale su s prvim beharam, a prestajale s prvim snijegom i poznatim livanjskim burama. Stariji su znali ljubomorno reći da pjesme moje generacije nisu ni sjena onoga što su pod djevojačkim prozorima pjevali oni prije pedeset i više godina. Mi smo, opet, bili uvjereni da smo pjevali ljepše od naših očeva i djedova.
Moja generacija bila je posljednja koja je njegovala tradicionalnu livanjsku serena du po kojoj je Livno bilo poznato. Kasnije su došli „neki novi klinci“ i naš grad je izgubio jedan lijepi običaj. Dešavalo se često da našu pjesmu u hotelu „Dinara“ ili u ljetnoj bašti hotela „Park“ prihvate svi gosti, što je ostavIjalo ugodna dojam, te su se ljudi tu sastajali samo radi pjesme. Kada bi orkestar označio „fajront“ i pogasila se svjetla u kafanama i stanovima, tihi zvuci gitare ilagane serenade slali su ugodne akorde pod prozore usnulih djevojaka. Stanari iz okolnih zgrada rijetko bi se ljutili zbog pjesme koja im je otimala san.
Događalo se da nas dežurni redarstvenik upozori na kasne sate i narušavanje javnog reda i mira. Gotovo uvijek se sve završavalo na blagom ukoru i molbi da se raziđemo i pođemo na počinak. Nerijetko smo ih znali „uhvatiti“ kako negdje iza ugla krišom slušaju pjesmu koja im se dopadala.
Mnoge sam ljetne zore dočekao uz stare gradske i dalmatinske pjesme, ali i novije melodije, te popularne talijanske kancone iz tog vremena. Znam da će čuveni livanjski korzo opet biti ono što je bio: šarolika rijeka kojom teže mladost ovog grada, a s njom mir, ljubav i spokojstvo bistro i nepomućeno kao rijeka Bistrica na svom izvoru u Dumanu.
Još samo kad bi mogle da se vrate nezaboravne livanjske serenade …
Nedžad VREBAC / Livanjski vidici broj 8 / 17.1.1993.