Klesarstvo

Objavljeno · 03. 11. 2012 · Povijest

LivnoDevetnaesto stoljeće ostat će u cijeloj livanjskoj povijesti zabilježeno kao izuzetno povoljno za klesare. To ne znači da Livno i u drugim razdobljima nije imalo svojih neimara. Delmati se nisu posebno bavili klesanjem. Njihova obrada kamena je prilično gruba. Već Rimljani imaju ovdje svoje klesare i epigrafičare. Nažalost bezimeni su nam ostali majstori koji su livanjskoj gospodi Viohnićima, Mihovilovićima, Galešićima, Matijevićima, Ratkovićima, Miličićima, Rajčićima i drugima gradili u srednjem vijeku. Ne znamo koji su majstori podizali livanjski Bistrički Grad, tko je gradio dvor kralja Tomaša u Livnu, koji se spominje 1444. godine.

U tursko doba ovdje posla imaju mnogi majstori. Po nekim stilskim odlikama koje se uočavaju na livanjskim džamijama, tada građenim, da se uočiti utjecaj dalmatinskog graditeljstva i klesarstva. Livnjaci su vrlo rano (polovicom 15. st.) slali svoje ljude na učenje klesarstva kod poznatih klesara u primorju (Petar Prvičić i Antun Drastić). Dalmatinski utjecaj u Livnu još je snažniji u 19. st. Iz Dalmacije u ovom razdoblju dolaze mnogi već iskusni i oprobani klesari (Filip Galić, Marko Tomić, Petar Jukić, Marko Naerlović, Lijovići i drugi). Preko njihovih potomaka nastavljena je ova klesarska tradicija. Neki su još uvijek održavali veze s onu stranu Kamešnice (Bandovi, Radnići-Baje) a neki dolaze uspostavom austro-ugarske vlasti (Vrgoči, Čondrići). Ovdje su radili i neki sinjski klesari (Pero Jošić) koji nisu promijenili mjesto življenja. Utjecaj Dalmacije vidi se u načinu rada. Kod Radnića (kasnije Baje), koji su najčuvenija imena livanjskog klesarstva, možemo npr. usporediti oltar vidoške i sinjske crkve ili kod Jukića njihov način oblikovanja križeva, motive kojima su ukrašeni i način kako su ti ukrasi klesani, sa križevima po mnogim grobljima s druge strane Kamešnice.

Dvadeseto stoljeće donosi značajne promjene u načinu gradnje. Klesari bivaju potiskivani uporabom novih građevinskih materijala. Početkom ovog stoljeća u Livnu su dosta brojni građevinari. Polovicom stoljeća klesarstvo se potpuno gasi. Beton, željezo, cigla i druge vrste umjetnog kamena izbile su iz ruke klesarima dlijeta. Domaći majdani su zarasli u korov. Granit i mramor se dovozi sa raznih strana.

Ne shvaćajući šta čine, ljudi, prečesto, da bi, kako im se čini, išli u korak s vremenom, ruše stare spomenike, sklanjaju ih negdje ukraj i postavljaju ove što ih donosi naše vrijeme. Novima se ne treba protiviti, ako nisu kič-ostvarenja – a ima podosta i takvih, ali stare treba sačuvati, jer su nenadoknadivi i nezamjenjivi dokumenti življenja u jednom vremenu. Pored toga to su i nerijetko izuzetna umjetnička ostvarenja. Osim u nadgrobne spomenike mnogi livanjski neimari su i u razne druge objekte ugrađivali svoje boli i ushićenja, i brige i nemire, i strepnje i nade. Svjestan činjenice čestoga rušenja i uništavanja tih biljega vremena čije nijemo zborenje nismo u stanju čuti, naš suvremenik, prof Stipo Manđeralo iz Livna napisao je knjigu “Gospodari kamena” upravo s ciljem da se otrgne od zaborava rad onih graditelja, klesara i epigrafičara do čijih se podataka na ovaj ili onaj način moglo doći. Ovdje se nalazi prava riznica podataka i ovaj tekst je, uz male modifikacuje, iz tog izvora prepisan.