Ivo Šeremet

Objavljeno · 28. 11. 2012 · LiArt

Ivo Šeremet započeo je svoj životni hod s dvadesetim stoljećem, s njim se uspješno nosio sve do početka posljednje dekade kada se njegov korak umorio, i zastao na dosta dugoj stazi. Možda je bard naslutio vihore koji dolaze, pa se na vrijeme sklonio, ili je smrt htjela da ga odnese i poštedi prizora koji su strašniji i od nje same. U svakom slučaju, Ivo je odživio život, zaokružio svoje vrijeme i otišao tiho, mirno.
Kuća Ivinih roditelja, Stipe i Kate rođ. Granić, nalazila se u Livnu, na mjestu gdje se sada nalazi kuća Rahmije Jahića (Ulica M. Marulića). U njoj je Ivo rođen 13. veljače 1900. godine. U Livnu je proveo djetinjstvo i završio osnovnu školu. Obitelj Šeremet preseljava 1912. u Sarajevo, gdje Ivo pohađa Veliku realku. Poslije Prvog svjetskog rata (1919.) odlazi u Zagreb, a potom u Beč i Krakov, gdje završava slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti. Od 1928. živi u Beogradu, od 1941. do 1948. u Zagrebu, a potom se vraća u Sarajevo, i ondje ostaje do kraja života. U Sarajevu je utemeljio Umjetničku galeriju BiH (1959.), u republičkim kulturnim centrima otvorio njezine ekspoziture. Utemeljitelj je i Umjetničke kolonije u Počitelju. Od 1967. bio je dopisni, a od 1973. godine redovni član ANU BiH.
Od prve Šeremetove izložbe u Sarajevu 1926. do posljednje (za života) također u Sarajevu 1980. godine prošlo je više od pola stoljeća. Između tih vremenskih odrednica dogodile su se njegove brojne samostalne (Beograd, Novi Sad, Zagreb, Sarajevo, Livno, Tuzla, Zenica) i grupne izložbe (Krakov, Beograd, Skopje, Sarajevo, Banja Luka, Zagreb, Ljubljana, Pariz, Berlin, Beč, Moskva, Lenjingrad, Bratislava, Prag, Varšava…)
U svom dugom stvaralačkom radu Šeremet je prošao nekoliko razvojnih perioda (krakovski, beogradski, zagrebački, sarajevski), a neki od njih imali su i posebne razvojne faze. Kritičari su vrlo rano uočili da je Ivo ”vještak da nađe motiv i da ga istinito, neposredno i toplo prikaže”. Zavičajni pejzaž (motivi iz okolice Konjica i Sarajeva) raznježuju ga i očaravaju. Otvarajući jednu njegovu izložbu (1933.), karikaturista Pjer Križanić je šaljivo uočio: ”Bavi se pretežno pejzažom, a u pejzažu mu je glavni predmet brdo Trebević. Trebević s istočne, zapadne, sjeverne, južne, jugozapadne, sjeveroistočne itd. strane. On je izraziti kolorist kod kojega je svako slikarsko djelo duboko proosjećano i majstorski naslikano.”
Ako se letimično osvrnemo na Ivine pejzaže, iz njihovih ćemo naziva odmah otkriti mjesto nastanka tih slika. Naprimjer: motiv iz Krakova, Pejzaž iz Tatra, Motiv iz Pariza, Trebević, Prenj, Jajce, Motiv iz Prozora, Stolac, Dubrovnik, Splitska luka u svitanje, Počitelj, Čvrsnica, Ostrožac na Uni, Motiv iz Jablanice, Stari most u Mostaru, Selo u Kupresu… Može se navesti još mnogo Ivinih pejzaža, ali nijedan nas neće odvesti u Livno.
Je li Šeremet livanjske vidike i pejzaže svjesno prepustio Jurkiću, Marjanoviću i generacijama slikara koji su iza njih dolazili, ili ga, možda, oni nisu privlačili? Je li on, po preseljenju u Sarajevo, navraćao u Livno i bolje ga slikarski upoznao? Je li njegov kozmopolitizam, uz prisutnu dozu boemštine, rodno Livno potisnuo na kraj pameti, pa ga nema na platnima? Ili su stvarno postojali neki razlozi koji nama nisu poznati? U svakom slučaju, domaći pejzaž kod Ive znatno nadrasta granice i širinu zavičaja.

 

Iz istih razloga, bez dvojbe, Livnjaci su čekali više od pola stoljeća Šeremetovu izložbu u Livnu. I odmah da kažemo: čekanje se isplatilo.
Na insistiranje tadašnjeg SIZ-a kulture Livno izložba je priređena 1977. godine. Bila je to najveća izložba koja je ikada priređena u Livnu. Sav raspoloživi izložbeni prostor Narodnog univerziteta, bio je prekriven Ivinim slikama. Slika do slike, umijeće do umijeća. Hod kroz vrijeme i boje koje nose ”lično i slikarsko” – od nježno posrebrenih Vrba (1928.), preko sivih sjevernjačkih tonova, vrelog i okera, ratnih tamnih tonova, do čudesne svježine zelene boje i njene intenzivne dominacije (krajem šeste i početkom sedme decenije). Na izložbi je bila i posljednja, nedovršena, Ivina slika – portret njegova unuka. Nedovršena, jer se ironija života i s njim poigrala: izgubio je (u oku) spektar boja, i njegova paleta bila je osuđena na klin. A Ivo je još želio, još htio. U veljači 1977. na poziv Livanijskog SIZ-a kulture, Ivo je boravio u Livnu. Žarko je želio da dođe i na proljeće, na otvorenje svoje izložbe. I zamislite – bolest se ispriječila, pa je izložba otvorena (od 28. svibnja do 5. lipnja) bez njezina autora.

 
Ivine slike izlagane su u Livnu i u sklopu tematskih izložbi: Pejzaž u bh. slikarstvu 20. vijeka, Mrtva priroda u slikarstvu 20. vijeka i sl. – koje su priređivane u okviru livanjskih kulturnih mozaika.
Iza Ive Šeremeta (umro krajem srpnja, sahranjen 1. kolovoza 1991. u Sarajevu) ostao je veliki broj slika – pejzaža, mrtvih priroda, aktova, portreta, autoportreta… Znatan broj u fundusu Umjetničke galerije (bio je niezin prvi direktor), veliki broj u vlasništvu obitelji (Ivin atelje), a bilo ih je dosta i u posjedu Sarajlija i raznih sarajevskih institucija. Naravno, bilo ih je i u mnogim mjestima i galerijama ove i bivše države. I u fundusu Umjetničke kolonije u Počitelju (1), dakako.

Nije nam poznata ratna sudbina svih Ivinih slika, ali znamo da je veći broj preživio kataklizmu. Za nestalim slikama valja tragati. Ne znamo razmišlja li se o tome u Sarajevu. Livnjacima, na žalost, to (još) nije ni na kraj pameti.
(most.ba / Rapko Orman / ožujak 2000 )

(1)U Počiteljskoj galeriji je bilo oko 2500 slika. Gdje je sada taj fond, nije nam poznato. Slobodna Bosna, od 13.1.2000., donosi tekst Danke Savić, u kojem, između ostalog, stoji i ovo: ”Koncem ljeta 1993., u Koloniju su strpani protjerani Bošnjaci iz Stoca i sa Dubravske visoravni. Kasnje, kada je u vazduh dignuta Hadži Alijina džamija, zapaljena je i Kolonija. Koncem juna 1993. godine iznesena su sva djela. U dva vojna kamiona, u prisustvu učenika Srednjoškolskog centra iz Čapljine te Joze Pehara, tadašnjeg predsjednika Turističkog saveza Čapljine, ”spakovane” su slike i odnesene. ( … ) Pehar je to objasnio potrebom da se ”umjetnička djela sklone na sigurno i zaštite od ratnog razaranja”, iako je počiteljska džamija tako ”majstorski” minirana da se njena munara obrušila na zgradu Umjetničke kolonije!