Franjevački muzej i galerija Gorice u Livnu – Prijenosni oltar

Objavljeno · 12. 10. 2012 · Kultura, Povijest

Poveljom pape Honorija III od 1221. godine dopušta se propovjedničkim redovima da tijekom misijskih putovanja obavljaju bogoslužje na prijenosnim oltarima izvan samostanske crkve.

U najstarije doba kršćanstva, dok nije bilo crkva i samostana, oltar (hr. žrtvenik) je prijenosan i uglavnom drven. Početkom IV stoljeća, za pape Silvestra, oltar postaje fiksan i od kamena (kvadratična ploča – mensa – na jednoj ili četiri noge). U doba romanike (zbog čestih hodočašća i križarskih pohoda) pojavljuju su prijenosni oltarići u obliku škrinjice. Od XIII stoljeća počinju se iznad menze stavljati slike ili reljefi sastavljeni od više dijelova (triptih, poliptih), iz čega će se u XIV i XV stoljeću razviti tzv. krilni oltar, s nekoliko preklopnih ploča oslikanih s jedne i druge strane.

Tijekom turske okupacije i procesa islamizacije bitno se promijenila vjerska i etnička slika Bosne. Muslimani su porušili gotovo sve katoličke crkve u Bosni, a neke su pregradili u džamije, kao na primjer dominikansku crkvu Sv. Antuna iz 1266. godine, pa je najstarija gotička crkva u Bosni danas Fethija džamija u Bihaću. Od starih katoličkih samostana koji su postojali i prije turskoga osvajanja Bosne (Fojnica, Konjic, Kreševo, Sutjeska, Visoko, Jajce, Zvornik, Modriča, Tuzla, Rama, Olovo, Srebrenica, Gradovrh …), do 1729. održala su se samo tri: Sutjeska, Kreševo i Fojnica.

U takvom ozračju su katoličke svete mise slavljene obično po skrovitim mjestima – na ruševinama kakve crkve, po grobljima, šumama ili livadama. Na misu se pozivalo zvukom roga, a za bogoslužje su rabili prijenosne oltare (1221. godine papa Honorije III. dopustio je propovjedničkim redovima bogoslužje izvan samostanske crkve na prijenosnim oltarima).


Prijenosni oltar, triptih, 1804.g. (fotografija iz arhiva FMGG-a)

PRIJENOSNI OLTAR
Vrijeme nastanka: 19. stoljeće, bosanska radionica.
Materijal: drvo, željezo, mjed, polikromija.
Tehnika izrade: rezanje, rezbarenje, bojenje, okivanje, aplikacija, pozlata.
Dimenzije: triptih otvoren: 505×167,5×49 cm;
polja: 51x84x49,5 cm;
sanduk zatvoren: 25x84x49,5 cm;
cijeli oltar zatvoren: 31x84x49,5 cm.
Signatura: na lijevom krilu vrata donjeg sanduka:
SACRIFUCIUM DEO
SPIRITUS CONTRIBULATU
Na desnom krilu vrata donjeg sanduka:
COR CONTRITUM
ET HUMILIATUM
DEUS NON DESTICIES
PSM.L.
Ostali natpisi su navedeni u tekstu opisa predmeta.
Opis predmeta: oltar je napravljen u obliku triptiha, kao rasklopiva kutija. Zatvorena ima oblik crno obojenog sanduka. Sanduk je neukrašen, okovan po kutovima kovanim željezom. Na bočne strane su pričvršćene ručke. Sa prednje strane je brava sa dva otvora za ključeve.
Kad se otvori (sa gornje strane kao poklopac) sanduk poprima formu triptiha. Cijela površina triptiha je obojena mramorizacijom u zelenkastom i crvenkastom tonu. Svi prikazi na triptihu su oslikani.
Središnje polje ima oblik položenog pravokutnika. U središtu je prikaz Blagovjesti. Prikaz se odvija pored kanonske table sa tekstom i slikama. Kanonska tabla ima oslikan ovalni okvir. Na njenom vrhu je naslikani križ u koga je postavljeno lijevano mjedno raspeće Kristovo. Scena Blagovijesti prikazuje arhanđela Gavrila sa ljiljanom u lijevoj ruci. Desna ruka mu je podignuta. Prikazan je u stojećem stavu na oblaku. Odjeven je u dugu haljinu oker boje oko koje se viori crveni ogrtač. Lijeva noga mu proviruje ispod haljine. Desno od njega je prikazana Bogorodica. Prikazana je kako kleči na klecalu. Odjevena je u dugu crvenu haljinu sa plavim ogrtačem koji joj pada od glave. Pored nje je sv. Duh predstavljen kao golub.

Bočna polja triptiha su od središnjeg odvojena mramoriziranim pilastrima. Po sredini su kanonske tablice. One imaju zlatnom bojom obojen rub, te naslikane glave anđela na vrhu, a cvjetove sa strana.
Na lijevom krilu triptiha, u gornjoj zoni, je predstavljen lik sv. Franje sa križem u jednoj, a lubanjom u drugoj ruci. Svetac je odjeven u habit. Prikazan je kao čovjek riđe brade i svjetlosmeđe kose. Bočno od sveca je udubljenje sa urezanim žljebom za nosač svijeće. Na nosaču se primjećuju tragovi pozlate.
Desna strana triptiha je jednako ukrašena kao i lijeva. Dakle, javljaju se kanonske tablice, s tom razlikom, da je na ovoj strani prikazano poprsje sv. Ante. Prikazan je na oblaku. Lijevo od njega je bič i knjiga, a desno ljiljan. Bočno od sveca je udubljenje sa urezanim žljebom za nosač svijeće. Na nosaču se primjećuju tragovi pozlate.

Tekstovi navedenih kanonskih tablica su tiskani i lijepljeni u nekoliko slojeva jaden ispod drugog.
Kad se otvore vratašca donjeg dijela sanduka, dobije se oltarna menza sastavljena od tri ploče. Na dvije preklopne ploče su naslikana vrata sa natpisom pisanim zlatnom bojom, naslikanom biskupskom mitrom, križem i kopljem. Natpis na lijevom krilu vrata glasi:
OMNIS PONTIFEX:
PRO HOMINIBUS
CONSTITUITUR
UT OFFERAT DONA
ET SACRIFICIA PRO PECCATIS.
Natpis na desnom krilu vrata glasi:
QUI CONDOLERE POSSIT IIS,
QUI IGNORANT, ET ERRANT
QUONIAM, ET IPSE
CIRCUMDATUS EST INFIRMITATE
HERB. V.I.
Cijela površina otvorena menze je obložena crvenom jelenjom kožom. U sredini je izrezan kvadrat u drvetu za odlaganje hostija. Kvadrat je zastakljen. Njegove dimenzije su: 31×25,5 cm. Donja strana menze je presvučena papirom.

Kutija sanduka je podijeljena na nekoliko pregrada različitih veličina, vjerojatno za liturgijske predmete. Na lijevoj strani su pregrade u dvije razine. Donje pregrade su većih dimenzija od gornjih.
Sadašnje stanje: sanduk je zahvatila crvotočina, koža je mjestimično izblijedjela, a mjestimično potamnjela i oštećena. Bojeni sloj je potamnio, osipa se. Papir se odlijepio (L.P. Domijani, Z.D. Staničić; 2001., 32-34).