Dva nepoznata Kranjčevićeva pisma

Objavljeno · 03. 11. 2012 · Povijest

Tijekom dvogodišnjega boravka u Livnu Kranjčević se najviše družio s Antom Tadićem, kojega je uzeo i za vjenčanoga kuma. S njim se dopisivao cijelog života: najprije mu se javljao preko praznika koje je provodio u Senju, zatim nastavio nakon premještaja u Bijeljinu, a njihova se veza nije prekinula ni poslije kad je prešao u Sarajevo da uređuje časopis »Nadu«. Dva takva pisma sačuvala je Antina kći Milka, udana Vlaho, koja živi u Buenos Airesu i na pragu je stote godine.

Silvije Strahimir Kranjčević imao je tek dvadeset jednu godinu kad je u rujnu 1886. postavljen za učitelja na Trgovačkoj školi u Mostaru. Zbog slobodoumlja i »hrvatovanja« premješten je nakon tri mjeseca za učitelja u zabitno Livno kamo je po snježnoj vijavici stigao »na drugi dan Božića«. Primila ga je stara livanjska obitelj Tadića s kojom će ostati u prijateljstvu do kraja života.

Tijekom dvogodišnjega boravka u Livnu Kranjčević se najviše družio s Antom Tadićem, kojega je uzeo i za vjenčanoga kuma. S njim se dopisivao cijelog života: najprije mu se javljao preko praznika koje je provodio u Senju, zatim nastavio nakon premještaja u Bijeljinu, a njihova se veza nije prekinula ni poslije kad je prešao u Sarajevo da uređuje časopis »Nadu«.

Dva takva pisma sačuvala je Antina kći Milka, udana Vlaho, koja živi u Buenos Airesu i na pragu je stote godine. Dobra je zdravlja i još boljega pamćenja, što se bjelodano vidi iz njezina kazivanja o Kranjčeviću koje je zapisao sin joj Tvrtko. O Baki Milki i cijeloj obitelji čuli smo podrobniju priču od njezine kćeri Višnje, udane Anzulović, koja živi u blizini Washingtona. Zahvaljujući gospođi Višnji dobili smo kopije tih dvaju pisama koja se po prvi put podastiru javnosti; dobili smo i obećanje da su vlasnici pisama spremni darovati pisma ustanovi koja se brine o Kranjčevićevoj literarnoj baštini.

Tijekom dvogodišnjega boravka u Livnu Kranjčević se najviše družio s Antom Tadićem, kojega je uzeo i za vjenčanoga kuma. S njim se dopisivao cijelog života.

Prvo pismo
Dragi moj Anto!

Primio sam onu svoticu (20 for) i na njoj ti najsrdačnija hvala. Moja je briga da ti je dok smognem na svojoj novoj staciji (a ti sigurno znadeš, da me premjestiše u Bjelinu) pošteno vratim.

Ti nekuda sumnjaš u to, da bi izgubio okladu. To ti je i u pola gotovo, jer sam se 7. o. m. svečano zaručio. 20. biće vjenčanje u Zagrebu. Međutim to sve dakako sada više ne vr’jedi i Ti možeš da mirne duše u svoju novu kuću drugog stanara primiš.

Da žalujem za Livnom to Ti je iskreno rečeno. Drugi ljudi, drugi običaji, a meni se valja na novo spoznavati. Medjutim oženiću se pa je nekud lakše dok koga imaš znana i draga bar za prvu ruku.

Pozdravi mi sve svoje pa cijelo Livno, koje će mi uvijek u pameti biti.

Čuo sam mnogo prije nego si mi Ti pisô da je g. Jercil lišen službovanja u Bosni. Žao mi je.

Ostaj mi zdravo i veselo

Tvoj Silvije

P. S. Želiš li, da mi štogodj javiš, to učini do 17, jer 18. polazim iz Senja.

Da bi se sadržaj drugoga pisma bolje razumio, navodimo najprije što je iz usmene predaje obitelji Tadića ispričala Baka Milka. To je nedavno u Buenos Airesu zapisao njezin sin Tvrtko Vlaho. (U zagradama su njegovi komentari upućeni sestri Višnji koja, kako rekosmo, živi kraj Washingtona.)

Milka Vlaho (rođ. Tadić) o Kranjčeviću

(Evo što Baka priča o Kranjčeviću; počinje s Mostarom:)

Tamo je bio profesor. Na veliko je budio hrvatsku svijest, osobito kod muslimana koji su ga cijenili i slijedili. Zato je bio Srbima trn u oku, pa su oni u Sarajevu, kod Zemaljske vlade, isposlovali da ga premjeste u Livno.

Međutim on se nije micao i tražio je preko svojih poznatih da ga ostave u Mostaru. Bio je dobar s katolicima, a među njima s Markom Šešeljom koji je bio prijatelj s našim Dedom Antom.

Vodeći Srbin i dušmanin bio je neki Šola. Kako Kranjčević nije odlazio, makar je imao u ruci premještaj za Livno, Srbin Šola sa svojima, na silu i s nožem, odvede ga na stanicu i stavi u vlak za Split. Iz Splita dođe Kranjčević u Livno i javi se Dedi Anti.

(Marko Šešelj je poslije pisao Dedi: »Eto vidiš, moj Ante! Šola Srbin istjera ga nožem, a mostarski Šole su potomci duvanjskih Šola, Hrvata, koji su dijelom prešli na pravoslavlje da ne moraju prijeći na islam.« A sadašnji Šešelj, Srbin, sigurno zna da mu je djed, Hrvat katolik, prešao na pravoslavlje zbog svoje puke sirotinje. To je tužni dio naše povijesti.)

Baš je bio Božić, a Dedo je znao za njegov premještaj, pa mu to nije bilo iznenađenje. Njihov zajednički prijatelj iz Mostara i veliki Hrvat Marko Šešelj već mu je prije pisao da postoji odluka za Kranjčevićev premještaj, pa ga je molio, ako dođe, da mu bude na usluzi.

Tako je Kranjčević proveo u kući Dede Ante svoj prvi Božić u Livnu. Poslije je našao stan i hranu kod gđe Mare. (Njezina se prezimena Baka ne sjeća, a ja joj kažem: »Rano si počela, što će s tobom biti!«) Jadna gđa Mara, uvijek se je tužila kako malo jede: »Napravim mu pile, a on pojede samo krilo!«

Livno je bio hrvatski i katolički kraj, pa se je Kranjčević osjećao među svojima. Ravnatelj škole je bio prof. Maraković čiji se je poznati sin Ljubo rodio u Livnu. Obadvojica su uživali šetajući ljeti po gradu, slušajući kako se čuje večernja obiteljska molitva kroz otvorene prozore iz svih kuća.

Poslije Livna dobio je premještaj u Sarajevo. Otamo je pisao: »Za nas primorce nisu ovi hladni krajevi, pa ja svakomu koji je odanle preporučujem da ne dolazi ovamo.«

Dedin otac Nina morao je ići u Sarajevo da se operira na očima. Internirali su ga u bolnicu. Kranjčević mu je bio stalni posjetnik. (Vidjet ćeš u pismu da piše da je stari Nina dobro i da će ga odvesti svojoj kući, kad ga puste, valjda da malo upozna ’velegrad’.)

Dedo Anto mu je bio vjenčani kum, i pomagao ga je kad mu je trebalo. Kranjčević se oženio i rodila mu se curica. Ali jadno dijete, još nejako izgubilo je majku. Mama joj je bila iz blizine Zagreba, i tamo je imala sestru koja ju je uzela k sebi poslije majčine smrti.

(Dao joj je ime Višnja, i po njoj si ti dobila to ime od svoje majke. Mala Višnja se je rodila dvije godine prije naše Mame. Kad su našu Mamu poslali u Preparandiju u Zagreb, kod časnih sestara u Gundulićevu ulicu gdje je bila u konviktu, u isto vrijeme Višnja je išla u Djevojačku školu kod časnih sestara, samo je bila vanjski đak i ulazila je na vrata što su bila u Samostanskoj ulici, koja je križala Gundulićevu, u istom školskom kompleksu. Za našu Mamu ona je bila velika (starija), plava, lijepa. Kad si se ti rodila, Mama je na Kranjčevićev primjer dala isto ime svojoj najljepšoj kćerkici.)

Drugo pismo
Sarajevo, 4. VI. 1902.

Dragi moj Anto,

Evo — hvala Bogu — da Ti se javim na Tvoje ljubezno pisamce. Starca posjetih i nagjoh ga vesela i razgovorna, pak se upravo pričinja ko neki dobri Djed megju bolesnicima. Jedno mu je oko povezano — kaže da je junački izdržao operaciju i silno hvali rad i postupak u bolnici. U subotu biti će druga operacija i valjda će za desetak petnaest dana na slobodu. Ja ću ga ovijeh dana opet posjetiti sa svojom suprugom, a kad se oporavi, povešću ga kući, neka se u mene pozabavi. Divno je u njega mlado srce, osobito, kad govori o »Dinari«, pak mi valja — da me ne postidi — odvesti ga u našu novu čitaonicu, nek vidi, da smo i mi nešto uradili. Ne bojte se ništa za nj, zdrava je to korjenika i još će on odljuljati koje unuče.

Isporučujući mnoge pozdrave, ne zaboravi mi odgovoriti, kako je stala ljetina; to ga silno zanima. Ne bi mi šale oprostio, da mu ne donesem te vijesti.

Ja, ti brajko moj, svegj po starome; jedan broj sjaši, a drugi uzjaši. Tako je sugjeno; samo da mi Bog sačuva oči, jer nekako nijesu više, košto su bile.

Zbog haljina za svirače mislim da bi bilo najbolje, kad biste pokrojili onake, košto ih nose naši tamburaši. Ukusne su, nijesu skupe, a već su nekako ušle u modu ko narodni kostim. Ako bi Vam tako bilo s voljom, obratite se društveno na odbor »Trebevića«, pak će Vam taj ići u svemu na ruku. Najbolje bi megjutim bilo, da Vam se spremi fotografija, pak da vidite. Nu rekoh Ti — ukusno je.

Ja ću, po svoj prilici, da skočim augusta na slavu »Kola«, pak eto zgode da možda zajedno otputujemo i da se mrvu provedemo u Zagrebu. Mogli bismo se sastati u Lašvi. Nu do toga ima još kada.

Ako ćeš ovamo po staroga, razumije se da ćeš biti moj dragi gost.

A sada lijepo pozdravi mi sve na domu od najstarijeg do najmlagjeg i sjećaj se moje kućice, košto se Tebe uvijek sjeća

Tvoj Silvije

Na kraju, dodajmo uz tekst drugoga pisma još dva objašnjenja. Prvo se tiče »Dinare« o kojoj stari Nina Tadić ponosno govori, a drugo proslave »Kola« u Zagrebu kamo se Kranjčević sprema poći.

Prema zapisima Nikole Tadića, njegov je otac Anto ispričao: »…Upravo za boravka Kranjčevića u Livnu živo se radilo oko organiziranja Hrvatskog pjevačkog društva ’Dinare’. Ime društva dao je sam Kranjčević i pritom je vrlo zanosno govorio o značenju Dinarskih planina koje vežu tri velike hrvatske zemlje. Sjećam se da se Kranjčević ponudio da mjesto novčanog dara, kojega nije imao, napiše u korist novoga društva jednu knjigu pjesama ili priča, pa da to izda ’Dinara’ u svoju korist. Tada se je u nas shvaćalo da je vrjednije od svega toga novac, pa je vječna šteta što je ova ponuda Kranjčevićeva naišla na nerazumijevanje…«

Književnica Zdenka Marković (1884-1974) u svom srednjoškolskom dnevniku je 2. rujna 1902. između ostaloga zapisala: »Bilo je to 31. prošlog mjeseca, kad se slavila 30-godišnjica Preradovićeve smrti. Ta se svečana proslava obavila u Matici… Tu sam prvi put vidjela Silvija Kranjčevića. Između one vreve, žamora, šapta prošao je kao prorok — tiho kroz ljude, ostavio iza sebe mir i tišinu i uspeo se na podijum da govori. Stajao je visoko, gledao nad glave ljudske. Žive su mu oči pratile svjetinu, gorjele su čudnom vatrom i ujedno se blago smiješile… a riječi su tekle kao bujica…«
U Senju 9/VIII. 88.

(izvor: matica.hr)